SVETA FOŠKA ČUDA MORE

Kapelica sv. Foške u Istri

Moje središte Istre nalazi se na kamenu s vanjske strane zida iza glavne apside bazilike sv. Foške na jugozapadu poluotoka. Neki bi rekli blizu Peroja, Batvača ili Mednjana. Ali upravo je obrnuto, sva ta mjesta nalaze se blizu Foškice.

Ovako intiman odnos imam samo sa svojim domom. Ne postoji trenutak u kojem odlučim pohoditi kapelicu. Sâmo se dogodi. I krenem. S bilo koje strane svijeta. Ova neobjašnjiva bliskost s prostorom kojim kraljuje svetičin lik ostat će bez vidljivog razloga. Ovo je mjesto gdje se um odmara, a duša  i tijelo puni.

Pogled kroz arkade

Iz koje je priče stigla ova svetica?

Rođena početkom 3. st. (235.g) u Raveni, Italija, u imućnoj obitelji, na nagovor svoje dadilje Maure, kreće put kršćanstva, u vrijeme vladavine rimskih careva kada se takvo religijsko određenje kažnjavalo mučenjem i smrću. Imala je 15 godina kada je se otac odrekao i predao vlastima ne bi li ju kaznili. Nakon što je zajedno sa svojom dadiljom mučena i ubijena, tijela su im bačena u more, i nađena na obali sjeverne Afrike. Kazuje se da je neki Vitale našao moći sv. Foške i odnio ih na otok Torcello (u venecijanskim lagunama), gdje je početkom 13.st. izgrađena njoj posvećena crkva.

Čak šest kapelica u Istri obilježeno je Foškinim imenom: Medulin, Pomer, Funtana, Vrsar, jedna kod Žminja, i ova moja.

Vjeruje se da je izgrađena u 6.st., po stilu je ranoromanička, kasnije doživjela neke preinake. Budući je izgrađena podalje od naseljenih mjesta, smatra se da je tomu glavni razlog snažno energetsko zračenje iz zemlje koje su ljudi otkrili, tamo izgradili kapelicu i počeli ju hodočastiti. Unutrašnjost je nekada bila bogata freskama, od kojih je sačuvana samo jedna. Pretpostavlja se da je kapelica bila vrlo važno vjersko središte. I nije za ništa da podosta istarskih žena nosi ime Foška, Fusca, Fosca.

13. veljače je  njezin dan. Na tisuće ljudi dođe cjelivati Foškine relikvije i napuniti se energijom. Stotinama godina joj se utječu ljudi koji imaju problem s glavoboljom, reumom, artritisom, depresijom. Pomaže i kod neplodnosti.

Ljudi su stoljećima donosili u kapelicu odjeću i alat tražeći tako svetičinu milost. Prinosili su odjeću koja je pokrivala oboljeli dio tijela. Tako su ostavljali prsluke za bol u leđima, čarape za bol u nogama, prsten za bol u ruci. S vremenom se kapelica napunila i počela sličiti na skladište. Poslije II svj.rata pa sve do devedesetih godina 20.st. svi pokloni koji su bili u crkvi su spaljeni, crkva devastirana. Jedini sačuvani predmet je drvena štaka koja se sada čuva u župnom uredu u Vodnjanu.

Kapelica sv. Foške bila je i ostala predmetom zanimanja. Nema dugo da je teren oko kapelice bio raskopan. Bilo mi je rečeno da je pronađeno nekoliko grobova uz sam vanjski rub, na mjestu gdje se kapelica spaja s lopicom (nekada natkrivenom) Sada je opet mir.

Hoće li tkogod ikada uspjeti dešifrirati energetske kodove zapisane u i oko crkve, hoće li unaokolo umjesto maslinika početi nicati apartmani, hoće li se milost svetice početi naplaćivati, i to prekrasno, isjeljujuće, što kipti iz zemlje - dokle će to trajati?

 A dok traje – dođite i udahnite, dopustite da vas okrzne tirtaj dobroga. Možda će se i u vas utisnuti pečat onoga što se ne da riječima ispripovjediti. I da, ako dođete u rano jutro, možda si uspijete osigurati samoću, možda tada uspijete razumjeti istarsku narodnu uzrečicu koja stoji u naslovu i možda tada, duboko u sebi, i potpuno iracionalno, prihvatite moju misao da je ova kapelica kojom kraljuje crnomanjasta djevojka - središte Istre.  

JURJEVDAN

Na Veliku Subotu iliti Dan kada crkvena zvona ne pjevaju,  na mjestu gdje se spaja kazališni park sa zadnjim bočnim štandovima tržnice, s neznatnim odmakom od rijeke automobila panično ubačenih u dan iza kojeg slijedi Dan kada je sve zatvoreno, dakle, na tom mjestu niotkud i bez ikakvog, na prvi pogled, promišljenog povoda, zastavili su me tonovi  koji su više pripadali mome djetinjstvu mirnih, širokih ulica negoli potrošačkoj predblagdanskoj euforiji. Jedan romski kvartet s licima nacrtanim u osmjeh, s očima bez osmjeha, bez zlatnog zuba i zlatnog pečatnjaka, samo truba koja je gotovo hipnotički djelovala na prolaznike i pjesma koja je pjevala korjene jednog naroda.

Erdelezi!  Đurđevdan, Jurjevo…

Eto, ti su tonovi bili uvod u zaustavljeni trenutak kada se zaboravlja popis onoga što se treba obaviti, nabaviti, nakuhati, kada si spreman blagovati čistu izvorsku vodu i jurjevsku pogaču. I biti duboko zahvalan na takvoj milosti. I bez zebnje gledati kako će romski čergari na taj dan ukrcati svoja privremena staništa i krenuti putem novog odredišta, sigurni u ono što je jedino izvjesno: put sâm.

Ovih je dana puno kiše natopilo zemlju. Od toga će grane postati zelenije i bremenitije, trava sočnija, mlade biljke izvijenije, a Zeleni Juraj radosniji. 

Ako malo dublje zaoremo povijesnu brazdu, vidimo da taj "Zeleni Juraj", "Đurđevdan", "Jurjevo" vuče korijen iz starohrvatskog, praslavenskog, poganskog vjerovanja, od boga Jarila. Pojednostavljeno, on je bio sin vrhovnog boga Peruna kojeg je na dan rođenja ukrao Veles, bog podzemlja, Perunov protivnik. Kada je u proljeće Jarilo stasao za ženidbu, krenuo je u gornji svijet naći si ženu. Ni manje, ni više - odabrao je i oženio, ne znajući - svoju sestru Maru. Dogodilo se da ju je prevario s drugom ženom, nakon čega ga je Perun od bijesa vratio u donji svijet, a Mara od tuge ostarjela i pretvorila se u Moranu - zimu. Budući je vrijeme vrlo relativna kategorija, posebice u mitološkom smislu, cijela ta priča, personificirana, govori o hodu kroz godinu.

Dakle, kada se Jarilo, ili Zeleni Juraj vraća na zemnu razinu, to se događa u proljeće, vrijeme bujanja i klijanja, vrijeme Jurjeva. Tada se ovce istjeruju na pašu, janjci se odvajaju od majke, kolje se žrtveno janje, obavlja se prva muža, započinju radovi u polju.  Počinju slavlja kojima se objavljuje početak nove gospodarske godine. Na taj se dan običavalo mijenjati, otpuštati i unajmljivati pastire i sluge. Bilo je uobičajeno da slugani otrgnu kakvu zelenu grančicu i nose ju u ruci dajući do znanja da su u potrazi za poslom. Prvi put se blago vodilo na pašu jer je trava sočna, ovjenačavala se stoku,  oko rogova ili vrata stavljao se vjenčić  od bilja i cvijeća, pekla se jurjevska pogača posuta netom niklim cvjetovima.

Jurjašima su nazivani mladi koji su išli u ophode, obilazili domove, pjevali, ostavljali zelenilo da bi ukućane pratila dobra sreća. Za uzvrat bi dobili brašno, jaja, pancetu, katkada sitan novac. Običaj koji prepoznajemo i danas kod jajara – u vrijeme zvončarskih ophoda.

Posebice u mjestima gdje je kršćanska ideologija smijenila praslavensku, nailazimo na toponime kojih se narod nije htio odreći. Tako je na svome konju dojahao k  nama sv. Juraj. Jarilo je ostao u svom podzemnom svijetu, vraćajući se svake godine nakratko tek kao Zeleni Jura. 

 

Ranokršćanski svetac koji je titular u više od tridesetak kapelica i crkvi u Primorsko-goranskoj županiji, koji je zaštitnik Trsata, Brseča, Lovrana, Hreljina,  Senja, Selca, Bribira…stoji uz bok sv. Nikoli  Biskupu i arkanđelu Mihaelu (nad svima njima uzdiže se Naša Gospa, ali to je jedna druga priča).

Pogled na plominsku kapelu

Smisao ovog bloga nije bio odreda nabrojiti sva mjesta ili kapele čiji je svetac titular ili zaštitnik, nego podsjetiti tek na neke  koje su osobito važne. Meni.

Oslonjena na glagoljicu u Jurandvoru

Neobična je povezanost crkve sv. Lucije u Jurandvoru i plominske kapele sv. Jurja Starog? Ne bih rekla. Glagoljica - prvo pismo hrvatsko, zanimljivo, radoznalo, kreativno, osebujno i gotovo potpuno zanemareno. Na granici informativnog i nikad prepoznatog kod prosječno obrazovanog Hrvata.

Što još?

Ime mjesta gdje miruje kapela sv. Lucije je Jurandvor.  Ime kapele u Plominu je sv. Juraj Stari. 

Baščanska ploča koja se drži najstarijim pisanim dokumentom hrvatskog jezika iz godine 1100., napisana je glagoljicom. Plominski natpis još je stariji, iz 11. je stoljeća, i napisan je glagoljicom. Oba spomenika spadaju u red prvorazredne hrvatske kulturne i sakralne baštine. Obje ove kapelice samozatajno miruju već stoljećima jer samo su rijetkima na putu. I u pogledu.

Sv. Juraj

Blizu Senja nalazi se mjestašce Sv. Juraj ( prije Domovinskog rata zvano Jurjevo). Mnogi bi se začudili ako bi saznali da su oko tog mjesta koje djeluje potpuno bezazleno još uvijek ostatci fortifikacijskih objekata, njemačkih i talijanskih. Mnogi su i zaboravili da se iz tog mjesta otplovljavalo u vrijeme komunizma na Goli otok. Sada se tu nude skromni turistički sadržaji, poprilično hladnih vrulja ljeti i nešto ribarenja između dvije sezone.

Đurđevac - grad Picoka

Znatno poznatiji je podravski Đurđevac, grad sv. Jurja i picoka koji je svoju Legendu o picokima u formi osobitog vizualno-zvučnog doživljaja nametnuo kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, te je u toj kategoriji 2008. godine proglašen nacionalnim pobjednikom i članom Europske mreže turističkih destinacija izvrsnosti (EDEN-European destination of exellence).

Sv. Juraj, rimski časnik i mučenik,  nakon što je mučen na uobičajene i prilično kreativne načine za to razdoblje, skončao u Kapadociji (Maloj Aziji) u Dioklecijanovom progonu kršćana 303.godine, na dan 23.travnja. To je vrijeme koje je ostavilo velikog traga na ovim našim prostorima (vidi više u postu: Sveta Agneza u istarskom Raklju)  Vrlo brzo postao je zaštitnikom crkava, biskupija, gradova, država.  Portugal i Engleska. Stara zastava  Engleske (crveni križ na bijelom polju) zastava je sv. Jurja.

Srednjovjekovni vitezovi i križari slavili su ga kao svoga zaštitnika i idealnog viteza. Zahvaljujući tome što je nekoliko puta oživio nakon mučenja, križari ga uzimaju za svoga zaštitnika, a Richard od lavljeg srca proglašava ga osobnim zaštitnikom.

U agrarnim se i stočarskim sredinama Juraj (grč. georgos  znači "ratar", "seljak") nametnuo kao zaštitnik zemlje, usjeva, zelenila i stoke, prvotno konja, a potom i ostalih domaćih životinja. Narod mu se utjecao u razdobljima velikih zaraza – kuge i groznice, zagovara ga se kod ratne opasnosti i za lijepo vrijeme. U novije je vrijeme postao i zaštitnikom izviđača, planinara i brđana.

Pučka mašta vezuje ga uz legendu kada ubija zmaja, spašavajući tako djevojku. Puno je inačica iste priče, mnoštvo slika i kipova načinjeno na tu temu, ali se sve svodi na inkarnaciju dobra i zla i njihovu stalnu borbu. Perun i Veles. Opet.

.  

Uz Jurjevdan rastu đurđice, sitni cvijetak koji simbolitira i snagu i divlju ljepotu. U narodu nazvan i "Gospinim suzicama", budući dolazi oko Uskrsa, povezuje se i s Isusom i s Marijom. Slavljen još kod starogermanskih plemena, prima na sebe čežnju srca i umiruje Život.