"IN VINO VERITAS, IN ACQUA SANITAS"

Martinje

Iločki podrumi

Blagdan svetog Martina, poznatiji kao Martinje,  slavi se 11. studenoga i njeguje kao tradicionalni pučki običaj kada se mošt krsti u mlado vino. Niz  mjesta u kojima je sveti Martin zaštitnik, proslavljaju ga velikim feštama na kojima se spravlja guska s mlincima i toči mlado vino, popraćeno zvucima glazbenog folklora. Zadnjih godina navrati i carica Marija Terezija do Kutjeva, ne bi li se još jednom susrela s barunom Trenkom i njegovim pandurima.

Sveti je Martin živio u 4. st., bio je vojnik, biskup i monah. Upravo tim redom. Uvijek blizu bolesnima i siromašnima, razočaranima, pokazuje nam kako nesebično dijeliti i pomagati druge. Dan njegove smrti (8.studenoga) događa se u vrijeme važno za vinare. A to doista nema veze s opijanjem, koje kao usmena tradicija obitava samo u ovim našimkrajevima i nigdje drugdje u Europi. Europa  njeguje vinsku tradiciju kao jedan od segmenata života, kušanje vina i živi razgovor među ljudima koji si imaju s mjerom što reći i podijeliti.  A kako je i zašto svetomartinsko pijanstvo postalo dijelom upravo naše tradicije, čak niti stručnjaci ne mogu na to odgovoriti.

Vrbnik poznat po žlahtini

 

Prvi (kažu, i jedini) katolički svetac koji nije bio mučenik, prvi svetac zaštitinik Francuske, promicatelj kršćanstva, vinogradara i vinara, te izliječenih alkoholičara, gostioničara, hotelijera, vojnika i konjanika, uzgajivača konja i gusaka, te švicarske papinske garde. Smatra se tvorcem zapadnog redovništva, zbog svojih iscjeliteljskih moći poznat je kao egzorcist.

Njegov otac, koji je bio rimski vojni zapovjednik,  naziva ga Martinom (umanjenica od rimskog  boga Marsa), želeći tako odrediti njegovu budućnost i zvanje, te odati počast svom vojničkom zanimanju.

Već unovačen u carsku gardu, a po želji svoga oca,  jedne je zime ovaj petnaestogodišnjak  našao pred vratima grada gotovo smrznutog prosjaka koji je od njega tražio milostinju. Nemajući mu što drugo za udijeliti, mačem je prepolovio svoj crveni plašt i darivao ga. Te mu se noći u snu pojavio Gospodin zaogrnut polovicom darovanog plašta. Uskoro nakon toga, potpuno opčaran Isusom iz svoga sna, primio je 339. godine u Amiensu kršćanstvo i ubrzo nakon toga bio razvojačen.

Jaska. Vinogradi.

U nekim se našim krajevima ovi neobično topli dani pred početak zime nazivaju Martinjim ljetom,  kao spomen na Martinov čin dobrote, kada se i nebo smililo od udivljenja i podarilo toplinu siromasima pred smrzavanjem.

 

Manje je poznato da je relikvija sv. Martina bio je upravo njegov plašt (cappa).  Osobe koje su bile zadužene za čuvanje cappe nazivale su se cappelanusi, od čega je i nastala titula kapelana.

Braneći kršćanstvo, biva prognan iz Milana, odlazi i osniva prvo samostan, a nakon toga ga građani biraju za biskupa.  U svojoj je skromnosti htio izbjeći tu čast, te se od euforične gomile sakrio u plast sijena,  među guske koje su ga odale svojim glasanjem.  Kažu da je zbog toga jedna od njih trebala biti žrtvovana. Uskoro je Martin, 370. godine,  posvećen za biskupa. Stolovao je 27 godina, i sve to vrijeme bio posvećen selu i seljacima, na čuđenje drugim biskupima koji su više voljeli miris gradova.

Iločki vinogradi

Dijelom hrvatske kulturne baštine postao je još u 6.st., dakle, prije dolaska Slavena, a koji su po seobi, preuzeli tu tradiciju od romanskih naroda koji su obitavali na ovom području. Čuvar mrtvih i zaštitnik živih, pokazuje sv. Martin preko unutarnje bjeline svoga plašta dodir s keltskom tradicijom štovanja mrtvih na ovim prostorima. Upravo je vrijeme oko 01. studenoga vrijeme kada su bliski dodiri ova dva svijeta. Martin stavlja tako pod svoj plašt vrijeme zime i bjeline, čineći prohodnijom poveznicu među ovim dvama svjetovima.

Upravo zbog svega gore navedenoga o njegovu životu, postao je Martin  svojom simbolikom dijeljenja i pomaganja dijelom europske nematerijalne baštine 21. stoljeća.

Vinogradi u kamenu

Vrijedno je spomena i to da je Hrvatska prošle godine bila predsjedavajuća Europskoj mreži kulturnih centara Svetog Martina (s pripadajućim zemljama: Italijom, Francuskom, Slovenijom, Mađarskom, Nizozemskom) te da je također dio europskog puta Via sancti Martini (put koji spaja početno i završno Martinovo mjesto: mađarski grad Szombathely i francuski Tours), puta koji je pripremljen za putnike koji žele upoznavati nove ljude i krajeve, njegovati tradiciju polaganog života i istinske komunikacije, hodočastiti svojim životom druge živote i krajeve.

Vodice (Ćićarija) s crkvom sv. Martina

Jesmo li štogod naučili od tog, već  više od 1700 godina živog u materijalnoj i nematerijalnoj  hrvatskoj (ne)kulturi,  hodača i pomagača, iz tog jednog imena koje nosi oko dvjestotinjak (bilo bi i više da u 16. st. nisu nemilosrdno mijenjali imena) naših crkvi i nekoliko toponima?!

I kada pogledamo čašu vina danas, učini li nam se da je poluprazna ili polupuna? Neki imaju običaj reći: svakako je vrijeme da se dolije.  

Ispred vinograda i Motovuna

Jako bi me veselilo kada bi se u tu prazninu ulilo malo trpke trezvenosti, mirisnog milosrđa, dobrodušnog darivanja, razmetljivog razumijevanja i sve to još poškropilo spremnim srcem i otvorenom rukom. Tek ako nekom, tko nam se nađe na putu,  zatreba.

p.s. imajte uvijek uza se jedan plašt (makar i u torbi), za svaki slučaj!