PERUNIKA – IRIS CROATICA

Ako u razdoblju između travnja i srpnja krenete u primorske šume, osobito ako se odlučite pohoditi Učku, sve nijanse zelenog pomutit će vam jasnu, dobro utvrđenu sliku svijeta i trebat će vam vremena da se naviknete na drukčiji doživljaj stvarnosti. Hodit ćete uskim stazama koje su već davno prije vas svojim koracima označili naši pretci - Slaveni. Osim tih nevidljivih praslavenskih znakova, vrlo jasno vodit će vas putem bijelo kamenje - razigrano, ali čvrsto postavljeno, intenzivno dominantna ljubičasta boja procvjetalih perunika i opori prepoznatljivi ukusni mirisi mediteranskog bilja.

Već nekoliko tjedana pokušavam dokučiti odakle ta opčinjenost silinom ljubičastog. Poznajem ju već godinama, ali ovog proljeća smo se poprilično družile i zbližile, otkrila mi se u svojoj potpunoj ljepoti i zavezala me. Pomalo vuče na priču o Malom Princu i njegovoj ruži, ali s mojom perunikom nema tolike usamljenosti.

I nekako mi je postalo jasno zašto je promovirana u hrvatski nacionalni cvijet. Nema tomu dugo, na izložbi cvijeća u Japanu 2000. godine, a na prijedlog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Zajedno s rodovima gladiola (Gladiolus) i  šafrana (Crocus), pripada porodici Iridaceae. Ovo je vrijeme kada su se šafrani povukli i prepustili mjesto dostojanstvenoj kraljevskoj ljepoti ove „orhideje sjevera“.

U Hrvatskoj raste 12 vrsta zanimljivih samoniklih perunika, endemska je vrsta i strogo zaštićena. Za svoje stanište izabire svijetle šume hrasta medunca i crnog graba. Povezana je s vrhovnim božanstvom starih Slavena – Bogom Perunom, gromovnikom, koji bi bacao gromove, i na tim bi mjestima nicale perunike. Povezana sa ženom njegovom, božicom Perunikom. Jedan planinski vrh na Učki nazvan Perunom. Njeno drugo ime je bogiša. Za početak.

Stari Egipat štuje ju kao božanski i kraljevski simbol, ona im znači vjeru, hrabrost i mudrost.

Poznatija kao Iris, prema grčkoj boginji Iris  ili Iride, onoj koja je bila božica duge i glasnica bogova, koja je prenosila njihove poruke ljudima šarajući dugom po nebu. Na mjestu na kojem bi duga dotakla tlo, nicao je ovaj cvijet. 

I kada je u pupoljku – krotko vlada.

Njezin su podanak kao lijek koristili  Indijanci, danas se rabi i kao ljekovita biljka i kao sastojak parfema u kozmetici i higijeni. Najljepša je nedotaknuta, na svom staništu na rubu šume, katkad i s pogledom na more. Ma znali su ti Slaveni gdje će se zaustaviti, mimo svoje volje – možda; i oni, kao i ja danas – zatečeni u prostoru i zaustavljeni u vremenu – pred jednom biljkom!

                    Ovo je cvijet koji želim pokloniti pogledu.


                                                                       

ZVONČARI – PRAISKONSKA DIVLJA SNAGA NARODA

Ovih dana intenzivno osjećam nadolazeće proljeće. Ono vrijeme kada se zima opire odlasku i pokušava iskamčiti još koji dan za svoje prijestolje. Odmah poslije Sveta tri kralja izašli smo iz mira Božićnih blagoslova i krenuli u bajku koju živimo svake godine. Ta priča je uvijek nova, glasna, prodorna, nezaustavljiva, zanimljivo šarena i zvoneća.

Halubajski zvončari u ophodu

 

I počinje i završava upravo tako – zvončarima. Ogromna snaga i pojedinca, i skupine, zaglušujući zvuk zvona, neka vrsta razjarenosti i prkosa, ogromne životne strasti, ta divlja snaga koja je spremna  pogaziti, razbiti, otjerati, uništiti, ali i zaštiti, nemoguće učiniti mogućim i svakodnevnim, snaga je praiskona koji živi u ovom etnosu. 

U vrijeme poklada zvončari uzimaju svoje maske ili oglavlja, navlače ovčje kože, posebno ispletene čarape i teške cipele, opasuju se zvonima te izlaze iz svojih toplih domova i započinju ophod po selima svoga kraja zvoneći tako starim tradicijskim putovima.

Zvončarske maske

Sasvim je neupitno da i danas snagom magijskih rituala tjeraju zimu, tjeraju duh đavla koji se kod njih nastanio i dozivaju proljeće. Sama pojava muškarca zvončara (ženama tu nikada nije bilo mjesta) i simbolika svega što on predstavlja, a posebice način kretanja i pomicanje zvona,  vrlo jasno stavljaju naglasak na jedno – plodnost. Jer bez  strasti i plodnosti, bez obzira o čemu se radilo, nema niti Života.  

Priprema pred ophod

Zvončarske skupine iz Žejana i Muna  kreću na Sveta tri kralja - 6. siječnja, druge – iz Rukavca, Zvoneća, Brega, Brguda, Mučića, Korenskega, Vlahovega Brega i Frlanije - na Antonju - 17.siječnja, a svi će završiti dan prije Pepelnice. Cijelo to vrijeme, osobito vikendom, skupine ophode na svom višekilometarskom putu, po svim vremenskim pogodama i nepogodama, mala mjesta svoga kraja stupajući u izravnu interakciju s domaćinima i gledateljima.

Kolonu predvodi komandant, vođa zvončara, a muzikanti s bubnjem, harmonikom, trubom i klarinetom su također uvijek blizu, isto kao i najmanje dva bariličara koji nose vino za okrijepu. Kada stignu u selo, naprave kolo koje je simbol zajedništva i snage.  I zvone, zvone! Kada se sve utiša, odlažu se maske, mještani ih časte jelom i pićem. Muzikanti sviraju, jajari ulaze u kuhinje domaćina lupajući kuhačama po dnu lonca sve dok ne dobiju jaja za muzikante, od kojih poslije prave fritaju.

Međusobno se razlikuju po dijelovima garderobe, dodatcima koje nose te karakterističnom hodu. Svi oni imaju bijele hlače, karirane košulje ili mornarske majice te ovčju kožu kojom se zaogrću. Po oglavlju ili maskama koje stavljaju vidimo dolaze li iz istočnog ili zapadnog kastavskog kraja. Skupine iz mjesta koja su u vrijeme između dva svjetska rata pripadala Kraljevini Italiji (zapadni dio Kastavštine) nisu smjela na lice stavljati maske nego su izradili šešire ukrašene cvijećem ili trakama od raznobojnog krep papira.

Neka visi Pust!

Vrijeme Pusta daje ljudima priliku progovoriti o svemu što ih muči u njihovoj užoj i široj društvenoj zajednici. Neizostavan je  i  lutak  (Pust) koji se vješa u svakome mjestu i koji jest glavni krivac za sve što im se događa. Dan uoči Pepelnice narod će mu suditi i po starom običaju - spaliti. Riječ  je o običaju koji nalazimo na ovim prostorima  u pretkršćanskom razdoblju. Da bi se moglo roditi plodno proljeće personificirano u lijepoj i mladoj božici Mari, jalova zima – božica Morana – trebala je umrijeti, te ju se stoga obredno palilo. Narod je mogao odahnuti i staviti iza leđa sve brige koje je brinuo, i početi se veseliti novome Životu.

Perunika na Kvarneru

Obitavam u kvarnerskom kraju, s mitskom gorom Učkom koja štiti i čuva leđa, nadzire more  i nudi utočište za bjegove iz grada. Burnom granicom Hrvatske Kraljevine i Franačkog Carstva još u 10.st. Prirodnom granicom između Istre i ostatka svijeta. Nesumnjivom granicom između mitološkog i stvarnog. Na toj svetoj gori starih Slavena nalazi se brdo Perun -  tako nazvano po vrhovnom božanstvu – Perunu, gromovniku koji je sjedio na vrhu Drva života i odatle vladao svijetom, gađajući svojim kamenjem, munjama i strijelama sve zlo koje se tuda kretalo. Drvo života obično je prikazivalo hrast. Zanimljivo jest da se u starim južnoslavenskim vremenima  granica među zemljama označivala  hrastovima. (Po nekima -  Kvarner dolazi iz lat.riječi quercus, što znači hrast.)  Vrlo često bi se Perunova svetišta gradila ispod hrastova. U to vrijeme  su to bila mjesta za štovanje i žrtvovanje volova, bikova, ovnova i jaja. Jajari, balte (sjekire) u rukama zvončara, bikovske lubanje - samo su neke poveznice s navadama zvončarskim i perunovskim!

Perun je ostavio trag u toponimima, ali i na mjestu koje je dosegnuo njegov grom - narod pripovijeda da je tu izrasla perunika, također zvana „bogiša“ ili Božja biljka.

Među dondolašima

 S poštovanjem ću spomenuti da su Halubajski zvončari zajedno sa svojim pokladnim ophodom 2007. godine proglašeni nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Samo dvije godine nakon toga, 2009., - Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva - dolazi na listu UNESCO-ove nematerijalne baštine. Ovo je, po meni, možda najveće od svih priznanja, ali ne samo zvončarima nego arhetipu hrvatskog i slavenskog naroda, koji se unatoč svim poniženjima i zlorabama, ipak uspio  održati i nametnuti  snagom svoga duha te individualnom i kolektivnom prepoznatljivošću svijetu.

Možda se možemo praviti da smo dovoljno odrasli i da ne čitamo više bajke. Ali ja znam da Perun sa svojom svitom nije samo bajka, nego tradicija  koja ostaje sa svojim sokovima, vjerovanjima i moralnim vrijednostima živjeti u nama i danas. Zvončari su sasvim vidljiva manifestacija svega toga! Oni su blago koje želim pokazati svijetu.

 

 

SVETA AGNEZA U ISTARSKOM RAKLJU

Kapelica sv. Agneze u Starom Raklju

Jedva da je prošla godina dana otkako sam prvi put došla u predvorje kapelice sv. Agneze u Raklju. Malo tko zna za Rakalj, većini turista nepoznato istarsko mjestašce u blizini Pule, a još manje za čarobnu, stablima zaklonjenu malenu kapelu s kraja 15. stoljeća. S koje god strane da ju ophodaš i zastaneš, pogled i dah se uvijek zaustavi na različitom krajoliku.

Ugniježđena već više od 500 godina na istome mjestu, kapelica sv. Agneze, u kojem god vremenu da ju pohodiš, dočeka te obiljem mira, spokoja, povjerenja i intenzivnih opijajućih biljnih mirisa.  Više se u njoj ne služe mise, tek povremeno ponudi sakrament crkvenog braka dušama koje ju izaberu kao svjedoka.

Tko je bila Agneza prije negoli je postala sveticom?

Rimska patricijska djevojka koja je 304. godine, s nepunih 13 godina ubijena jer je odbila udati se za rimskog bogataša, budući da je već vrlo rano otkrila kršćanstvo, te je zavjetovala svoje djevičanstvo i obećala se Isusu. Tada je to bilo kažnjivo.

Kip svetice u rakljanskoj kapeli

Moćni rimski prefekt Sempronius zatražio je njezinu ruku za svoga sina, no Agneza je odbila. U svom je bijesu moćnik zatočio nagu Agnezu u jedan bordel s namjerom da ju se tamo razdjeviči i na taj način osveti sramotu svoga sina. Legenda kaže da je uz pomoć anđela Agnezina kosa odjednom narasla sve do njezinih stopala i tako ju pokrila i zaštitila njezinu nagost. Nakon toga je osuđena na lomaču ali je i opet uz pomoć anđela preživjela. Odveli su ju na Dominitianusov stadion na rimsku Piazzu Navonu i tamo mačem odrubili glavu.

Sveta Emerencijana, Agnezina sestra po mlijeku, kći Agnezine dadilje, bila je također mučenica koja je platila životom - kamenovanjem, jer je bila zatečena kako moli na Agnezinom grobu par dana nakon njezine smrti. 

To je bilo vrijeme progona prvih kršćana pod carem Dioklecijanom, pa se tako u Istri turistički veliča ponajviše  sv. Eufemija u Rovinju, te sv. Foška kod Peroja. Tko zna bi li se Eufrazije  u Poreču odlučio na baziliku da nije bilo sv. Maura koji je započeo cijelu tu priču s kršćanstvom u isto vrijeme kad i gore spomenute svetice-mučenice!

Agneza je ubijena na dan 21. siječnja 304. godine. Osam dana nakon smrti, ukazala se kao utjeha svojim roditeljima odjevena u zlatnu haljinu, sa zaručničkim prstenom Isusa Krista i s janjetom pod rukom.  Konstantin Veliki, prvi kršćanski rimski car, sagradio je na njezinom grobu, katakombama u Via Nomentana, Sant'Agnese fuori le mura, prekrasnu baziliku u kojoj se danas čuvaju njezine relikvije. Na dan njezine smrti se u toj bazilici blagoslove dva janjeta od čije se vune prave paliji za nadbiskupe iz cijeloga svijeta. 

Postoji još jedno mjesto gdje se Agneza slavi u Rimu, to je mjesto gdje je bila ubijena na  Piazzi Navona - Sant' Agnese in Agone.

Agneza (kod nas nazvana i Janja, i Ines, i Agnija, i Nježa) postala je zaštitnicom mladih djevojaka, djevica, zaručnika, tjelesne nevinosti, čistoće, mladih usjeva, vrtlara, janjaca te žrtava silovanja.

Njezini su atributi palmin list – simbol mučeništva ili bijeli ljiljan - simbol čistoće, u ruci ili uz nogu ima janje -simbol nevinosti. Katkad je prikazana na lomači. Njezino se ime povezuje s lat. Agnus – janje, i grč. Agnos – čist.

Kapelica sv. Agneze

Nedaleko kapelice nalaze se ostatci kule Staroga Raklja (Arcellae), mjesto odakle se u vrijeme Rimljana u Istri nadzirao put prema Tarsatici i dalje. 

Drži se da je tu prvotno postojala prethistorijska gradina, potom antička utvrda, a od 11. st. kaštel. Obitelj Loredan 1535.godine dobije od Venecije feud- Stari i Novi Rakalj, međutim, kako je kaštel u iznimno lošem stanju, obitelj seli u  Novi Rakalj.  (Neko vrijeme se čak vjerovalo da se tu nalazio Nezakcij, najstariji grad antičke Istre, ali se on nalazi desetak kilometara južnije).

S time u vezi zanimljiva je priča o gusarskom brodu koji je par godina nakon izgradnje kapelice doplovio do Starog Raklja,  gusari su usred noći napali i pokupili sve blago iz kaštela, također i kapelice sv. Agneze, čak i zvona. Ako je vjerovati legendi, a za to predaje i služe, Agneza je u trenu stvorila nevrijeme, brod se potopio, gusari stradali, a blago bilo smješteno na sigurno morsko dno.

Rakalj - Vijećnica

Kako god, Rakalj - malo istarsko mjesto 30 km udaljeno od Pule, prvi put spomenuto 1190. godine,  poznato je i kao kolijevka Mije Mirkovića (Mate Balote), poznatog hrvatskog pisca i znanstvenika, čovjeka na čijem grobu stoji da je prvi Rakljanin koji je napisao više od 50 knjiga. Čovjek kojeg je uz zvuke roženica ispratilo oko 8000 ljudi, pridošlih na malo rakljansko groblje upravo zbog Velikog čovjeka.

Mjesto je bilo rasadnik tradicionalne istarske lončarije i mjesto krušnih peći koje se u ovo doba pokušavaju revitalizirati. Po cijeloj su Istri rakljanski lončari prodavali svoje lonce za koje se plaćalo pšenicom ili nekim drugim proizvodom, onoliko koliko bi stalo u kupljeni lonac (odatle sintagma „mjera za mjeru“)

Pred kapelom

Rakalj jest mjesto iznimne ljepote i iznimne tišine u koju možemo uroniti kada nam je potreban odmak od svakodnevnice i utočište za dušu. Energija mjesta može nam pomoći da preispitamo u sebi samima vrijednosti čijih je Agneza simbol.

Ovo je moje mjesto. Želim ga pokazati svijetu.