ZVONČARI – PRAISKONSKA DIVLJA SNAGA NARODA


Ovih dana intenzivno osjećam nadolazeće proljeće. Ono vrijeme kada se zima opire odlasku i pokušava iskamčiti još koji dan za svoje prijestolje. Odmah poslije Sveta tri kralja izašli smo iz mira Božićnih blagoslova i krenuli u bajku koju živimo svake godine. Ta priča je uvijek nova, glasna, prodorna, nezaustavljiva, zanimljivo šarena i zvoneća.

Halubajski zvončari u ophodu

 
I počinje i završava upravo tako – zvončarima. Ogromna snaga i pojedinca, i skupine, zaglušujući zvuk zvona, neka vrsta razjarenosti i prkosa, ogromne životne strasti, ta divlja snaga koja je spremna  pogaziti, razbiti, otjerati, uništiti, ali i zaštiti, nemoguće učiniti mogućim i svakodnevnim, snaga je praiskona koji živi u ovom etnosu. 

U vrijeme poklada zvončari uzimaju svoje maske ili oglavlja, navlače ovčje kože, posebno ispletene čarape i teške cipele, opasuju se zvonima te izlaze iz svojih toplih domova i započinju ophod po selima svoga kraja zvoneći tako starim tradicijskim putovima.




Zvončarske maske

Sasvim je neupitno da i danas snagom magijskih rituala tjeraju zimu, tjeraju duh đavla koji se kod njih nastanio i dozivaju proljeće. Sama pojava muškarca zvončara (ženama tu nikada nije bilo mjesta) i simbolika svega što on predstavlja, a posebice način kretanja i pomicanje zvona,  vrlo jasno stavljaju naglasak na jedno – plodnost. Jer bez  strasti i plodnosti, bez obzira o čemu se radilo, nema niti Života.  

Priprema pred ophod



Zvončarske skupine iz Žejana i Muna  kreću na Sveta tri kralja - 6. siječnja, druge – iz Rukavca, Zvoneća, Brega, Brguda, Mučića, Korenskega, Vlahovega Brega i Frlanije - na Antonju - 17.siječnja, a svi će završiti dan prije Pepelnice. Cijelo to vrijeme, osobito vikendom, skupine ophode na svom višekilometarskom putu, po svim vremenskim pogodama i nepogodama, mala mjesta svoga kraja stupajući u izravnu interakciju s domaćinima i gledateljima.

Kolonu predvodi komandant, vođa zvončara, a muzikanti s bubnjem, harmonikom, trubom i klarinetom su također uvijek blizu, isto kao i najmanje dva bariličara koji nose vino za okrijepu. Kada stignu u selo, naprave kolo koje je simbol zajedništva i snage.  I zvone, zvone! Kada se sve utiša, odlažu se maske, mještani ih časte jelom i pićem. Muzikanti sviraju, jajari ulaze u kuhinje domaćina lupajući kuhačama po dnu lonca sve dok ne dobiju jaja za muzikante, od kojih poslije prave fritaju.

Međusobno se razlikuju po dijelovima garderobe, dodatcima koje nose te karakterističnom hodu. Svi oni imaju bijele hlače, karirane košulje ili mornarske majice te ovčju kožu kojom se zaogrću. Po oglavlju ili maskama koje stavljaju vidimo dolaze li iz istočnog ili zapadnog kastavskog kraja. Skupine iz mjesta koja su u vrijeme između dva svjetska rata pripadala Kraljevini Italiji (zapadni dio Kastavštine) nisu smjela na lice stavljati maske nego su izradili šešire ukrašene cvijećem ili trakama od raznobojnog krep papira.


Neka visi Pust!


Vrijeme Pusta daje ljudima priliku progovoriti o svemu što ih muči u njihovoj užoj i široj društvenoj zajednici. Neizostavan je  i  lutak  (Pust) koji se vješa u svakome mjestu i koji jest glavni krivac za sve što im se događa. Dan uoči Pepelnice narod će mu suditi i po starom običaju - spaliti. Riječ  je o običaju koji nalazimo na ovim prostorima  u pretkršćanskom razdoblju. Da bi se moglo roditi plodno proljeće personificirano u lijepoj i mladoj božici Mari, jalova zima – božica Morana – trebala je umrijeti, te ju se stoga obredno palilo. Narod je mogao odahnuti i staviti iza leđa sve brige koje je brinuo, i početi se veseliti novome Životu.

Perunika na Kvarneru

Obitavam u kvarnerskom kraju, s mitskom gorom Učkom koja štiti i čuva leđa, nadzire more  i nudi utočište za bjegove iz grada. Burnom granicom Hrvatske Kraljevine i Franačkog Carstva još u 10.st. Prirodnom granicom između Istre i ostatka svijeta. Nesumnjivom granicom između mitološkog i stvarnog. Na toj svetoj gori starih Slavena nalazi se brdo Perun -  tako nazvano po vrhovnom božanstvu – Perunu, gromovniku koji je sjedio na vrhu Drva života i odatle vladao svijetom, gađajući svojim kamenjem, munjama i strijelama sve zlo koje se tuda kretalo. Drvo života obično je prikazivalo hrast. Zanimljivo jest da se u starim južnoslavenskim vremenima  granica među zemljama označivala  hrastovima. (Po nekima -  Kvarner dolazi iz lat.riječi quercus, što znači hrast.)  Vrlo često bi se Perunova svetišta gradila ispod hrastova. U to vrijeme  su to bila mjesta za štovanje i žrtvovanje volova, bikova, ovnova i jaja. Jajari, balte (sjekire) u rukama zvončara, bikovske lubanje - samo su neke poveznice s navadama zvončarskim i perunovskim!

Perun je ostavio trag u toponimima, ali i na mjestu koje je dosegnuo njegov grom - narod pripovijeda da je tu izrasla perunika, također zvana „bogiša“ ili Božja biljka.

Među dondolašima
 S poštovanjem ću spomenuti da su Halubajski zvončari zajedno sa svojim pokladnim ophodom 2007. godine proglašeni nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Samo dvije godine nakon toga, 2009., - Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva - dolazi na listu UNESCO-ove nematerijalne baštine. Ovo je, po meni, možda najveće od svih priznanja, ali ne samo zvončarima nego arhetipu hrvatskog i slavenskog naroda, koji se unatoč svim poniženjima i zlorabama, ipak uspio  održati i nametnuti  snagom svoga duha te individualnom i kolektivnom prepoznatljivošću svijetu.

Možda se možemo praviti da smo dovoljno odrasli i da ne čitamo više bajke. Ali ja znam da Perun sa svojom svitom nije samo bajka, nego tradicija  koja ostaje sa svojim sokovima, vjerovanjima i moralnim vrijednostima živjeti u nama i danas. Zvončari su sasvim vidljiva manifestacija svega toga! Oni su blago koje želim pokazati svijetu.