SVETA LUCE, UKAŽI MI SUNCE!

 

Crkva sv.Lucije u Kastvu - prozor

ILI: „Kada dan počinje biti duži od noći za duljinu pjevčeve noge“

U neka davna vremena moga djetinjstva moja je baka u već ritualnom predblagdanskom spokoju koji je zapravo  vrlo  jasno nagovještavao popriličnu količinu nemira,  s nestrpljenjem i djetinjim iščekivanjem čekala Luciju. S komadom papira i olovkom.  Bez obješene čarape ili vreće za poklone. Od toga je dana pa sljedećih dvanaest, uredno svaku večer zapisivala kakvo  smo vrijeme  taj dan imali. Pravila je kalendar za  godinu koja je stizala. To je jedna od stvari koje mi je ostavila u nasljeđe.

Toga se dana polagala i pšenica na meku, vlažnu vaticu ne bi li bolje i zdravije isklijala. Nekako se ne mogu sjetiti niti jedne godine da je zakazala i ostala šćućurena u svojoj sjemenčici.

Ako zanemarimo neke obiteljske dramaturgije kojih je bilo posvuda, otkako je svijeta i vijeka (čini mi se, zapravo, da je ta dramaturgija smisao našeg postojanja, jer inače je ne bi bilo u tolikim količinama), život je tekao s lakoćom, imalo se puno vremena, čak i vremena za ne raditi ništa. Samo sjediti kraj nekog toplog pucketavog ognjišta, šutjeti sa smislom i hraniti se sigurnošću koja je iz toga proizlazila. Vrata pokraj bila su ona mojih roditelja. Tamo je bio laboratorij u kojem se  proizvodila dramaturgija.

Luciju tada nisam poznavala na način na koji ju znam danas. Dolazila je k mojoj baki svake godine u isto vrijeme, podsjećala, i vrlo brzo odlazila. Uvijek je tako kratko trajala.  

Crkva sv. Lucije u Jurandvoru

Još jedna mlada djevojka koja je živjela na prijelazu iz 3. u 4. st. u Sirakuzi, Siciliji, u vrijeme progona kršćana pod vladavinom cara Dioklecijana. Rođena je u bogatoj obitelji, živjela bez oca koji je poginuo, samo s majkom koja se razboljela. Da bi pomogla, otišla je na grob svegte Agate moliti za majčino ozdravljenje. Ukazala joj se sama svetica, rekavši da će majka ozdraviti ali predvidjevši Luciji skoru mučeničku smrt. Vrativši se kući, otkazala je zaruke i svoju imovinu podijelila siromasima. Zaručnik ju je kao kršćanku prokazao vlastima. Zatočena, mučena ( odveli su ju u javnu kuću, polijevali vrelim uljem i smolom, zapalili, oči joj izvadili) i ubijena. Uz njezino mučenje veže se podosta čuda. Neposredno prije smrti predvidjela kraj progona kršćana i Dioklecijanovu smrt.

 

Crkva sv.Lucije u Jurandvoru

Svojom je smrću bila okrunjena i kao djevica i kao mučenica. Već  u 5. st. počinju ju štovati.

Zna se da je bila povijesna osoba. Krajem 19. st otkrivene su Lucijine katakombe u Sirakuzi. Još u vrijeme Bizanta nad njezinimje grobom stajala je bazilika. Relikvije su prenesene prvo u Konstantinopel, a u 13. st. u Veneciju i tu su ostale čuvane u jednom staklenom kovčegu. Samo je nedavno ruka vraćena u Sirakuzu. Vrijeme križarskih ratova je doba kada Venecija raste zahvaljujući razvoju pomorstva i prekomorske trgovine i vrlo se vješto okružuje relikvijama mučenika, kojima se u to vrijeme poprilično unosno trgovalo.

Ime joj dolazi od lat. riječi lux, lucis što znači svjetlo. Zaštitnica je vida, slijepih i slabovidnih osoba (i na fizičkoj i na duhovnoj razini), lađara, kočijaša, ratara, krojača, tapetara, torbara, staklara, nožara, sedlara, pisaca i pisara, bilježnika i odvjetnika, pokajničkih bludnica, tkalaca, kovača, krojača i šivača, pazikuća i vratara, sluškinja i seljaka. Ljudi joj se utječu i kod bolesti grla, infekcija, dizenterije i krvarenja.

Zaštitnica je Turopolja, Velike Gorice, Perugie, Sirakuze, Malte, Italije, Švedske. I Skitače.  

Pomagala je progonjenim kršćanima, u skloništa im donosila hranu. Da bi u mraku mogla služiti s obje ruke, na glavi je nosila vijenac sa svjetlima. Zato se smatra svjetlonošom.

Suze sv.Lucije pokraje Skitače

13. prosinca je dan svih Svjetlana, Jasni i Lucija.

Njezin se blagdan, slučajno ili ne, slavi baš 13. prosinca, kada je po julijanskom kalendaru najkraći dan i najduža noć u godini, kada, kako kaže zgodno jedna mletačka pjesma, „dan počinje biti duži od noći za duljinu pjevčeve noge.“

U Hrvata se posebice štuje u Istri, Hrvatskom primorju, te Splitu. Posvećeni su joj mnogi oltari, kapelice i crkve. Naišla sam na podatak da se čak u crkvama strugalo vapno iz očiju svetaca da bi se taj prah koristio kao lijek protiv bolesti oka.

Crkva sv.Lucije u Kostreni

Crkvu sv. Lucije nalazimo u Kostreni (18.st.), u Jurandvoru na otoku Krku, u Skitači kod Labina (početkom 17.st izgrađena, u 20. st.dograđena), Pazinskom Polju, oltare na Kastvu, Lovranu.

Crkva sv. Lucije u Skitači

Meni je osobito draga Lucija u Skitači. Zbog izvora koji se naziva „Suze sv.Lucije“ ili „školnica“. To je maleno udubljenje u stijeni gdje i u vrijeme najvećih vrućina uvijek ima vode. Čudesno je što se izvor nalazi na vrhu brda visokog gotovo 500 metara i da u tome cijelome kraju nema niti jednog drugog izvora. Kažu da je Lucija hodajući svijetom došla do brda na  rubu sela Skitače, umorna sjela i zaspala. Kada se ujutro probudila, stvorio se izvor u kojem je oprala svoje oči. Druga legenda kaže da se popela na brdo, i od ljepote pogleda na Kvarnerski zaljev i Veneciju u daljini, se rasplaka. Od njezinih se suza stvorio izvor. Svake godine na njezin dan, to je mjesto koje pohode mnogi hodočasnici, posebice oni koji imaju problematični vid.

 

Crkva sv. Lucije u Jurandvoru

Potpuno drugačija i jednako draga je Lucija iz Jurandvora. Na otoku Krku postoji vrlo duga tradicija štovanja sv. Lucije. Još su glagoljaši benediktinci na ostacima rimske vile izgradili crkvu i opatiju sv. Lucije. A znamo da je i naša Bašćanska ploča s kraja 1100.g. zapisana upravo tamo. Na dan sv. Lucije postoji običaj da se poslije mise sa zvonika vjernicima bacaju hljepčići.

Hrvatski folklor kaže da su na njezin dan bili zabranjeni poslovi s oštrim ili šiljatim predmetima (Luciji je mačem odrubljena glava), djeca su dobivala male poklone, počeo se raditi „Lucijin stolac“ s kojeg se moglo na polnoćki ako se na njega popne, vidjeti i raskrinkati sve vještice, ali i otkriti budućeg muža, tamjanom se posvećivala kuća, sijala se pšenica ...

Suze sv.Lucije pokraj Skitače

Danas se Lucija i ja već puno bolje poznajemo i razumijemo negoli u mome djetinjstvu. Jedna od nas dvije se promijenila. Ona malena koja je satima mogla šutke igrati se u osjetu topline pećice moje bake, nekako nesvjesno osjetivši da treba svakom stanicom udisati te trenutke za neka druga, odraslija vremena. Žao mi je što me nisu već tada naučili da nema kompromisa između sjenki i svjetla, da možemo svijetliti jedino ako nadvladamo svoje sjenke, koje su nam i dane da nas načine boljima, nakon što ih spoznamo, i da možemo kao Lucija održavati svoje unutarnje svjetlo i držati fokus na njemu bez da ga zaklanjamo i bez obzira na okolnosti. Jer okolnosti su uvijek nekakve, ali su naše. Žao mi je što Luciju nisu dovoljno dugo zadržali u mome djetinjstvu jer mogla me podučiti kako očuvati svjetlo u očima, a ne ozlijediti dušu.

"IN VINO VERITAS, IN ACQUA SANITAS"

Martinje

Iločki podrumi

Blagdan svetog Martina, poznatiji kao Martinje,  slavi se 11. studenoga i njeguje kao tradicionalni pučki običaj kada se mošt krsti u mlado vino. Niz  mjesta u kojima je sveti Martin zaštitnik, proslavljaju ga velikim feštama na kojima se spravlja guska s mlincima i toči mlado vino, popraćeno zvucima glazbenog folklora. Zadnjih godina navrati i carica Marija Terezija do Kutjeva, ne bi li se još jednom susrela s barunom Trenkom i njegovim pandurima.

Sveti je Martin živio u 4. st., bio je vojnik, biskup i monah. Upravo tim redom. Uvijek blizu bolesnima i siromašnima, razočaranima, pokazuje nam kako nesebično dijeliti i pomagati druge. Dan njegove smrti (8.studenoga) događa se u vrijeme važno za vinare. A to doista nema veze s opijanjem, koje kao usmena tradicija obitava samo u ovim našimkrajevima i nigdje drugdje u Europi. Europa  njeguje vinsku tradiciju kao jedan od segmenata života, kušanje vina i živi razgovor među ljudima koji si imaju s mjerom što reći i podijeliti.  A kako je i zašto svetomartinsko pijanstvo postalo dijelom upravo naše tradicije, čak niti stručnjaci ne mogu na to odgovoriti.

Vrbnik poznat po žlahtini

 

Prvi (kažu, i jedini) katolički svetac koji nije bio mučenik, prvi svetac zaštitinik Francuske, promicatelj kršćanstva, vinogradara i vinara, te izliječenih alkoholičara, gostioničara, hotelijera, vojnika i konjanika, uzgajivača konja i gusaka, te švicarske papinske garde. Smatra se tvorcem zapadnog redovništva, zbog svojih iscjeliteljskih moći poznat je kao egzorcist.

Njegov otac, koji je bio rimski vojni zapovjednik,  naziva ga Martinom (umanjenica od rimskog  boga Marsa), želeći tako odrediti njegovu budućnost i zvanje, te odati počast svom vojničkom zanimanju.

Već unovačen u carsku gardu, a po želji svoga oca,  jedne je zime ovaj petnaestogodišnjak  našao pred vratima grada gotovo smrznutog prosjaka koji je od njega tražio milostinju. Nemajući mu što drugo za udijeliti, mačem je prepolovio svoj crveni plašt i darivao ga. Te mu se noći u snu pojavio Gospodin zaogrnut polovicom darovanog plašta. Uskoro nakon toga, potpuno opčaran Isusom iz svoga sna, primio je 339. godine u Amiensu kršćanstvo i ubrzo nakon toga bio razvojačen.

Jaska. Vinogradi.

U nekim se našim krajevima ovi neobično topli dani pred početak zime nazivaju Martinjim ljetom,  kao spomen na Martinov čin dobrote, kada se i nebo smililo od udivljenja i podarilo toplinu siromasima pred smrzavanjem.

 

Manje je poznato da je relikvija sv. Martina bio je upravo njegov plašt (cappa).  Osobe koje su bile zadužene za čuvanje cappe nazivale su se cappelanusi, od čega je i nastala titula kapelana.

Braneći kršćanstvo, biva prognan iz Milana, odlazi i osniva prvo samostan, a nakon toga ga građani biraju za biskupa.  U svojoj je skromnosti htio izbjeći tu čast, te se od euforične gomile sakrio u plast sijena,  među guske koje su ga odale svojim glasanjem.  Kažu da je zbog toga jedna od njih trebala biti žrtvovana. Uskoro je Martin, 370. godine,  posvećen za biskupa. Stolovao je 27 godina, i sve to vrijeme bio posvećen selu i seljacima, na čuđenje drugim biskupima koji su više voljeli miris gradova.

Iločki vinogradi

Dijelom hrvatske kulturne baštine postao je još u 6.st., dakle, prije dolaska Slavena, a koji su po seobi, preuzeli tu tradiciju od romanskih naroda koji su obitavali na ovom području. Čuvar mrtvih i zaštitnik živih, pokazuje sv. Martin preko unutarnje bjeline svoga plašta dodir s keltskom tradicijom štovanja mrtvih na ovim prostorima. Upravo je vrijeme oko 01. studenoga vrijeme kada su bliski dodiri ova dva svijeta. Martin stavlja tako pod svoj plašt vrijeme zime i bjeline, čineći prohodnijom poveznicu među ovim dvama svjetovima.

Upravo zbog svega gore navedenoga o njegovu životu, postao je Martin  svojom simbolikom dijeljenja i pomaganja dijelom europske nematerijalne baštine 21. stoljeća.

Vinogradi u kamenu

Vrijedno je spomena i to da je Hrvatska prošle godine bila predsjedavajuća Europskoj mreži kulturnih centara Svetog Martina (s pripadajućim zemljama: Italijom, Francuskom, Slovenijom, Mađarskom, Nizozemskom) te da je također dio europskog puta Via sancti Martini (put koji spaja početno i završno Martinovo mjesto: mađarski grad Szombathely i francuski Tours), puta koji je pripremljen za putnike koji žele upoznavati nove ljude i krajeve, njegovati tradiciju polaganog života i istinske komunikacije, hodočastiti svojim životom druge živote i krajeve.

Vodice (Ćićarija) s crkvom sv. Martina

Jesmo li štogod naučili od tog, već  više od 1700 godina živog u materijalnoj i nematerijalnoj  hrvatskoj (ne)kulturi,  hodača i pomagača, iz tog jednog imena koje nosi oko dvjestotinjak (bilo bi i više da u 16. st. nisu nemilosrdno mijenjali imena) naših crkvi i nekoliko toponima?!

I kada pogledamo čašu vina danas, učini li nam se da je poluprazna ili polupuna? Neki imaju običaj reći: svakako je vrijeme da se dolije.  

Ispred vinograda i Motovuna

Jako bi me veselilo kada bi se u tu prazninu ulilo malo trpke trezvenosti, mirisnog milosrđa, dobrodušnog darivanja, razmetljivog razumijevanja i sve to još poškropilo spremnim srcem i otvorenom rukom. Tek ako nekom, tko nam se nađe na putu,  zatreba.

p.s. imajte uvijek uza se jedan plašt (makar i u torbi), za svaki slučaj!

SVETA FOŠKA ČUDA MORE

Kapelica sv. Foške u Istri

Moje središte Istre nalazi se na kamenu s vanjske strane zida iza glavne apside bazilike sv. Foške na jugozapadu poluotoka. Neki bi rekli blizu Peroja, Batvača ili Mednjana. Ali upravo je obrnuto, sva ta mjesta nalaze se blizu Foškice.

Ovako intiman odnos imam samo sa svojim domom. Ne postoji trenutak u kojem odlučim pohoditi kapelicu. Sâmo se dogodi. I krenem. S bilo koje strane svijeta. Ova neobjašnjiva bliskost s prostorom kojim kraljuje svetičin lik ostat će bez vidljivog razloga. Ovo je mjesto gdje se um odmara, a duša  i tijelo puni.

Pogled kroz arkade

Iz koje je priče stigla ova svetica?

Rođena početkom 3. st. (235.g) u Raveni, Italija, u imućnoj obitelji, na nagovor svoje dadilje Maure, kreće put kršćanstva, u vrijeme vladavine rimskih careva kada se takvo religijsko određenje kažnjavalo mučenjem i smrću. Imala je 15 godina kada je se otac odrekao i predao vlastima ne bi li ju kaznili. Nakon što je zajedno sa svojom dadiljom mučena i ubijena, tijela su im bačena u more, i nađena na obali sjeverne Afrike. Kazuje se da je neki Vitale našao moći sv. Foške i odnio ih na otok Torcello (u venecijanskim lagunama), gdje je početkom 13.st. izgrađena njoj posvećena crkva.

Čak šest kapelica u Istri obilježeno je Foškinim imenom: Medulin, Pomer, Funtana, Vrsar, jedna kod Žminja, i ova moja.

Vjeruje se da je izgrađena u 6.st., po stilu je ranoromanička, kasnije doživjela neke preinake. Budući je izgrađena podalje od naseljenih mjesta, smatra se da je tomu glavni razlog snažno energetsko zračenje iz zemlje koje su ljudi otkrili, tamo izgradili kapelicu i počeli ju hodočastiti. Unutrašnjost je nekada bila bogata freskama, od kojih je sačuvana samo jedna. Pretpostavlja se da je kapelica bila vrlo važno vjersko središte. I nije za ništa da podosta istarskih žena nosi ime Foška, Fusca, Fosca.

13. veljače je  njezin dan. Na tisuće ljudi dođe cjelivati Foškine relikvije i napuniti se energijom. Stotinama godina joj se utječu ljudi koji imaju problem s glavoboljom, reumom, artritisom, depresijom. Pomaže i kod neplodnosti.

Ljudi su stoljećima donosili u kapelicu odjeću i alat tražeći tako svetičinu milost. Prinosili su odjeću koja je pokrivala oboljeli dio tijela. Tako su ostavljali prsluke za bol u leđima, čarape za bol u nogama, prsten za bol u ruci. S vremenom se kapelica napunila i počela sličiti na skladište. Poslije II svj.rata pa sve do devedesetih godina 20.st. svi pokloni koji su bili u crkvi su spaljeni, crkva devastirana. Jedini sačuvani predmet je drvena štaka koja se sada čuva u župnom uredu u Vodnjanu.

Kapelica sv. Foške bila je i ostala predmetom zanimanja. Nema dugo da je teren oko kapelice bio raskopan. Bilo mi je rečeno da je pronađeno nekoliko grobova uz sam vanjski rub, na mjestu gdje se kapelica spaja s lopicom (nekada natkrivenom) Sada je opet mir.

Hoće li tkogod ikada uspjeti dešifrirati energetske kodove zapisane u i oko crkve, hoće li unaokolo umjesto maslinika početi nicati apartmani, hoće li se milost svetice početi naplaćivati, i to prekrasno, isjeljujuće, što kipti iz zemlje - dokle će to trajati?

 A dok traje – dođite i udahnite, dopustite da vas okrzne tirtaj dobroga. Možda će se i u vas utisnuti pečat onoga što se ne da riječima ispripovjediti. I da, ako dođete u rano jutro, možda si uspijete osigurati samoću, možda tada uspijete razumjeti istarsku narodnu uzrečicu koja stoji u naslovu i možda tada, duboko u sebi, i potpuno iracionalno, prihvatite moju misao da je ova kapelica kojom kraljuje crnomanjasta djevojka - središte Istre.