MOĆ KANTARIONOVOG PREOBRAŽAJA






Kako gospina trava može transformirati sjećanje jednog mutno- ra(t)njikavog krajolika u ljekovitu ljepotu trenutka?

Matić poljana probijaše se iz zakutka  osnovnoškolskog sjećanja, mjesto nekih stradanja, mislim,  nisam se propitkivala previše u sebi. Ima već podosta vremena da na sve dane prije ovog današnjeg gledam kao na prošlost koja je postojala, koja me obilježavala koliko sam dopuštala bez obzira koji predznak imala, i koja je Bila. Meko zaokružen glagol koji tako ugniježđen sa svim sadržajima koje nosi, ima ostati tamo gdje pripada.  U prošlosti koju katkad čak više niti ne doživljavam svojom. Zateknem se tako u iskrenoj sigurnosti izvan materijalnih dokaza  da sam nešto odsanjala. A jesam li?


Ne zanima me odviše niti budućnost,  u svakom slučaju, barem ne ona predaleka. Tek ona  koju mogu dosegnuti iz ovih cipela koje nosi današnji dan.  Iz ovih udobnih ljetnih gojzerica koje su prestale brojiti kilometre, koje strpljivo iščekuju trenutak u kojemu će biti oslobođene nemira mojih nogu koje žele travu ili zemlju, ili vodu, ili kamen pod sobom.




Danas ležim u travi dok mi lelujavi kantarion  savijan blagim povjetarcem zaškakljava nosnice. Prijaju mi ti mirisi divlje opijajućeg a tako poznatog, to žutilo gospino u posušenoj poljanskoj travi, čvrsti prgavi stolisnik koji se upro o suhu zemlju, vrkuta nježna i plaha, lako podatljiva ruci koja se primiče.





Svaki dan prohodamo iznova jedan krug. Sretnemo tako srnice u bijegu pred vukom ili nečim drugim crnim,  nagazimo na odbačenu zmijsku košuljicu, ravnodušno prođemo pokraj pregažene osušene žabe, zaustavimo se kraj žabokrečinastog najzelenijeg jezera ukrašenog vilin konjicima, dopustimo si smiraj u velikim zelenim šumskim gnijezdima, pojedemo šaku malina, borovica i jednu šumsku jagodu, zalutalu u sredinu ljeta. Iščekujemo kratko neki prijevoz koji  bi možda mogao doći, ali hoće li, ne zna se. Budemo uronjeni na kraju dana u finu fužinarsku juhicu od gljiva ili štrudlu od borovnica. I dugu zahvalnu šutnju na putu za doma.

Sve ovo što/koga sretnemo ili budemo u ovom jednom netom opisanom proživljenom danu smo mi sami. I srnice u bijegu od svojih strahova, i odbačena košuljica preobrazbe, i žaba koja se nije uspjela pretvoriti u princa pa nadrljala pregažena nečijim prezirom, i onaj debeli snop ljubičaste svjetline na rubu šume, i mi mirni, i mi još gladni ovoga dana,  i mi zahvalno umorni.





Nepokolebljivo odbijam cviljeti nad prošlošću ili sliniti nad budućnošću. Danas smo si dali dopuštenje pogriješiti put,  naslutiti stazu, krenuti u nepoznato, ne odustati od slutnje, biti dovoljno sami, i dovoljno grupni. Danas ova, nekoć bjelinom ranjena poljana, daje log za  opuštenost, smijeh i ljekovitost. Ovaj dan je ipak jedino što imamo, tu i sada, mala nježna kantarionska zlata, raskošno skroman u svojoj veličanstvenoj punini, zahvalan na tihoj radosti kojom ga prenosimo od jutra prema večeri. 











PROMATRANJE LOPOČA







Dragi Bogo mi se u četvrtak navečer obratio preko prijateljice s pitanjem želim li u petak ujutro na Roglu. Netko njen je iznenada odustao i mjesto u hotelu bilo je slobodno. Nakon  nedavnog velikog vatrenog dočeka koji je potresao Hrvatsku, spremao se novi val eklipsi  i mantri napasti domaju mi. Na Rogli se u to ime spremala upaja iliti umilošćenje ljutitih nebeskih zmajeva. Znala sam da se ne mogu pridružiti grupi podrške jer nisam sretna vlasnica kriptovalute, što je bio uvjet. Ali sam isto tako znala da oko Rogle mora biti čudovitih planinskih staza. Mislit ću ujutro, rekla sam si, mirno toneći u san.






Pokazalo se i opet kako je jutro bistrije od noći. U desetak minuta hrpica nužnih stvari našla se u torbi, a ja na cesti. Slovenija lijepa i prijazna kao i uvijek! Noć je laka, šumska.





Subota rano jutro, cijeli dan koji je preda mnom nudi mi nekoliko staza, odabirem onu čije ime završava na: „jezera“.  Spremna sam, iz ruksaka vire kabanica i boca vode. Nestrpljivo čekaju na pokret koji bi trebao trajati sat i pol do cilja. Ovo je prvi put da ću sama šumom hoditi. Odmjereno ljubazna recepcionerka me uvjerava da se na tom putu stvori kolona hodača. Vidim da ne vjeruje u ono što govori. No, hajde, kakogod......





Na početku staze jednim okom škicnem put u daljinu. A što vidim? Pa krave, gomilu raspršenih nezainteresiranih krava fokusiranih samo na zelenilo pred sobom. Idemo, proboj!









Blag proplanak poželi dorodošlicu. Premda je devet ujutro, zaista me počeše preticati skupine od dvoje ili više ljudi. Svi imaju gojzerice i štapove, sigurna sam i neki mjerač koraka ili vremena. Oni ne šetaju, oni se zapravo utrkuju sami sa sobom, ili sa svojom djecom ili sa psima. Gomilu pasa srela sam na stazi. Mahom su to one male bijele igračke koje ljuto laju i koje lako staviš pod mišku.







Ugodno mekan šumski put. Zastajkujem da bih uživala, još više da bih propustila gromoglasna ljudska bića na tom tihom poigličenom mahovinastom putu. Cika, dreka, lavež, topot nogu sa štapovima. Ali tko mari, vjerojatno sam ja ta koja ima iskrivljenu sliku hoda šumom.








Vidim u prolazu, žene i djeca nešto beru i zoblju. Moj najveći par žlijezda slinovnica upravo se aktivirao. Poslije ću ja te okuse provjeriti. Sada lagano naprijed!






Travnati proplanci izmjenjuju se s ozbiljnim šumama, dubokim, crnogoričnim, gustim. Nebo je plavo, oblaci plahutaju. Zeleniju travu ne sjećam se da sam ikada u to ljetno doba igdje vidjela. Ogromna gnijezda sočnih zelenih vlati. Povaljanih mjestimice.  Šuma djeluje posve tajanstveno ali ne i opako. Već sam sasvim opuštena. Potpuno svjesno osluškujem tišinu.






Uz put zastajkujem, pogledom pretražujem borovičke. Nakupim ih u dlan, bojom i okusom ispunim usta. Uvijek me iznova
gane darežljivost prirode.












Put koji je predviđen na sat i pol, brzog hodanja pretpostavljam, meni traje već dva i pol sata. A onda odjednom osvane miljokaz: Lovrenška jezera, 1525 m n/v. Tu sam, dakle!  











Jezero iz moje predodžbe s početka teksta nije se dalo tako lako vidjeti. Trebalo je drvenim stazama napravljenim od trupaca debala još hoditi. Drveni put rasijeca područje koje je potpuno okupirano patuljastim planinskim borom – krivuljem. I tako već zadnjih 8000 godina. Vidim i vidikovac, ali nemam se vremena pentrati sad po njemu, u povratku ću. Hitam prema jezeru.





Dah zastaje, od ljepote i nevjerice. Raskošni cvjetajući lopoči besramno se ponudili pogledu. I kada bih htjela nešto izustiti, ne bi išlo. Toliko je snažno bilo iznenađenje i toliko je duboka bila ta ljepota. Zato samo u sebi tiho šutim, pokušavam unormaliti disaje. Još uvijek ne mogu mentalno artikulirati da je upravo ovaj lopoč razlogom zbog kojeg sam tu.







Tek poslije toga dana, a i nakon toga dana, spoznavat ću to svakom svjesnom stanicom svog bića.








Nepomično stojim zureći u rascvjetalu mudru vodu u kojoj se zrcale oblaci. Dolazim k sebi, laćam se foto-aparata i tu padne kojih stotinjak fotografija.



Krenem dalje, jer ima još, vidim vijugave stazice krcate ljudima. Između 11 i 23 jezera nalazi se na ovom području, broj im varira ovisno o količini padalina. Nastaju i nestaju, kao naše bakarske Ponikve. Doba je kada sva jezera cvjetaju, divna scena za svadbeni let vilin- konjica.



Od mnoštva kukaca koji su preletavali jezerca, prepoznala sam jedino njih, vretenca ili vilin- konjice. Znamo se još s Plitvica. Kukci su to iz reda Odonata (nazubljene čeljusti, prevedeno) i postoje već 300 milijuna godina. Kažu, vile ih jašu.  Predatori su, u brzom letu (neki i do 45 km/h) love druge kukce. Kao i svaka ljudska mama, i oni imaju vidno polje od gotovo 360⁰. Nakon što promijene zadnju haljinu, žive još devedeset dana.  
A žive u vodi, u zraku, i na zemlji. Narod im nadjenuo prekrasna imena: modra vodendjevojčica, grof skitnica, proljetna narančica, jezerski regoč. 
Opčarali me.













Čovjek prijateljuje s ovim prostorom (koje je zapravo najveće visoko močvarno područje Slovenije) još od srednjeg vijeka na način da je krčeći šume stvarao prostor za pašnjake i njive. Par stoljeća poslije, nastaniše se ovdje obitelji proizvođača stakla, topioničara, prerađivača rude te šumskih radnika. Budući da dugo nije bilo elektrike, vremenom  se ljudi preseliše u industrijske gradove, a staništa postaše zapuštena. Prokletstvo ili blagoslov?!










Nakon čistog zena od nekih sat vremena, obišavši  jezera nekoliko puta, i napravivši sljedećih stotinjak identičnih fotografija, put pod noge i natrag. Nisam izabrala isti put koji me doveo do čarolije. Biram drugi, nepoznati, samotniji, šumskiji. Hodam između stabala, osluškujem ptice i potok, čista bajka. Mantram pjevušeći: šuma me čuva! Puno manje je ljudi. Svi su brzohodajući.  Nema ni borovički. Samo jurčki, pokoji. I nešto lijepo modro, nalik učkarskom zvončiću.





.  



Na kraju puta, i opet – kravice. Premještene u hodu na drugi pašnjak, onaj pod vučnicom, pogleda fokusiranog i dalje na ogromne količine zelenog.








Krug koji je otpočeo jutros,  završen je.

Nisam bila dio skupine koja je spašavala svijet. Gospodin od Gore namijenio me drugom mjestu te subote. Vidio je i on priliku da mi izruči neke spoznaje i nagrade. Jer da su me pustili na upaju, bila bih uskraćena za božansko iskustvo promatranja lopača.


Kaže moja prijateljica, glasnica Bogina: pa mi smo zapravo bili na potpuno različitim mjestima zajedno. Baš! 💚