Dragi Bogo mi se u četvrtak
navečer obratio preko prijateljice s pitanjem želim li u petak ujutro na Roglu.
Netko njen je iznenada odustao i mjesto u hotelu bilo je slobodno. Nakon nedavnog velikog vatrenog dočeka koji je
potresao Hrvatsku, spremao se novi val eklipsi
i mantri napasti domaju mi. Na Rogli se u to ime spremala upaja iliti
umilošćenje ljutitih nebeskih zmajeva. Znala sam da se ne mogu pridružiti grupi
podrške jer nisam sretna vlasnica kriptovalute, što je bio uvjet. Ali sam isto
tako znala da oko Rogle mora biti čudovitih planinskih staza. Mislit ću ujutro,
rekla sam si, mirno toneći u san.
Pokazalo se i opet kako je jutro
bistrije od noći. U desetak minuta hrpica nužnih stvari našla se u torbi, a ja
na cesti. Slovenija lijepa i prijazna kao i uvijek! Noć je laka, šumska.
Subota rano jutro, cijeli dan
koji je preda mnom nudi mi nekoliko staza, odabirem onu čije ime završava na:
„jezera“. Spremna sam, iz ruksaka vire
kabanica i boca vode. Nestrpljivo čekaju na pokret koji bi trebao trajati sat i
pol do cilja. Ovo je prvi put da ću sama šumom hoditi. Odmjereno ljubazna
recepcionerka me uvjerava da se na tom putu stvori kolona hodača. Vidim da ne
vjeruje u ono što govori. No, hajde, kakogod......
Na početku staze jednim okom
škicnem put u daljinu. A što vidim? Pa krave, gomilu raspršenih
nezainteresiranih krava fokusiranih samo na zelenilo pred sobom. Idemo, proboj!
Blag proplanak poželi dorodošlicu. Premda je devet ujutro, zaista me počeše preticati skupine od dvoje ili više ljudi. Svi imaju gojzerice i štapove, sigurna sam i neki mjerač koraka ili vremena. Oni ne šetaju, oni se zapravo utrkuju sami sa sobom, ili sa svojom djecom ili sa psima. Gomilu pasa srela sam na stazi. Mahom su to one male bijele igračke koje ljuto laju i koje lako staviš pod mišku.
Travnati proplanci izmjenjuju se s ozbiljnim šumama, dubokim, crnogoričnim, gustim. Nebo je plavo, oblaci plahutaju. Zeleniju travu ne sjećam se da sam ikada u to ljetno doba igdje vidjela. Ogromna gnijezda sočnih zelenih vlati. Povaljanih mjestimice. Šuma djeluje posve tajanstveno ali ne i opako. Već sam sasvim opuštena. Potpuno svjesno osluškujem tišinu.
Uz put zastajkujem, pogledom pretražujem borovičke. Nakupim ih u dlan, bojom i okusom ispunim usta. Uvijek me iznova
gane darežljivost prirode.
Put koji je predviđen na sat i pol, brzog hodanja pretpostavljam, meni traje već dva i pol sata. A onda odjednom osvane miljokaz: Lovrenška jezera, 1525 m n/v. Tu sam, dakle!
Jezero iz moje predodžbe s početka teksta nije se dalo tako lako vidjeti. Trebalo je drvenim stazama napravljenim od trupaca debala još hoditi. Drveni put rasijeca područje koje je potpuno okupirano patuljastim planinskim borom – krivuljem. I tako već zadnjih 8000 godina. Vidim i vidikovac, ali nemam se vremena pentrati sad po njemu, u povratku ću. Hitam prema jezeru.
Tek poslije toga dana, a i nakon toga dana, spoznavat ću to svakom svjesnom stanicom svog bića.
Nepomično stojim zureći u rascvjetalu mudru vodu u kojoj se zrcale oblaci. Dolazim k sebi, laćam se foto-aparata i tu padne kojih stotinjak fotografija.
Krenem dalje, jer ima još, vidim vijugave stazice krcate ljudima. Između
11 i 23 jezera nalazi se na ovom području, broj im varira ovisno o količini
padalina. Nastaju i nestaju, kao naše bakarske Ponikve. Doba je kada sva jezera
cvjetaju, divna scena za svadbeni let vilin- konjica.
Od mnoštva kukaca koji su preletavali jezerca, prepoznala sam jedino njih, vretenca ili vilin- konjice. Znamo se još s Plitvica. Kukci su to iz reda Odonata (nazubljene čeljusti, prevedeno) i postoje već 300 milijuna godina. Kažu, vile ih jašu. Predatori su, u brzom letu (neki i do 45 km/h) love druge kukce. Kao i svaka ljudska mama, i oni imaju vidno polje od gotovo 360⁰. Nakon što promijene zadnju haljinu, žive još devedeset dana.
A žive u vodi, u zraku, i na zemlji. Narod im nadjenuo prekrasna imena: modra vodendjevojčica, grof skitnica, proljetna narančica, jezerski regoč.
Opčarali me.
Čovjek prijateljuje s ovim prostorom (koje je zapravo najveće visoko močvarno područje Slovenije) još od srednjeg vijeka na način da je krčeći šume stvarao prostor za pašnjake i njive. Par stoljeća poslije, nastaniše se ovdje obitelji proizvođača stakla, topioničara, prerađivača rude te šumskih radnika. Budući da dugo nije bilo elektrike, vremenom se ljudi preseliše u industrijske gradove, a staništa postaše zapuštena. Prokletstvo ili blagoslov?!
Nakon čistog zena od nekih sat vremena, obišavši jezera nekoliko puta, i napravivši sljedećih stotinjak identičnih fotografija, put pod noge i natrag. Nisam izabrala isti put koji me doveo do čarolije. Biram drugi, nepoznati, samotniji, šumskiji. Hodam između stabala, osluškujem ptice i potok, čista bajka. Mantram pjevušeći: šuma me čuva! Puno manje je ljudi. Svi su brzohodajući. Nema ni borovički. Samo jurčki, pokoji. I nešto lijepo modro, nalik učkarskom zvončiću.
.
Na kraju puta, i opet – kravice. Premještene u hodu na drugi pašnjak, onaj pod vučnicom, pogleda fokusiranog i dalje na ogromne količine zelenog.
Krug koji je otpočeo jutros, završen je.
Nisam bila dio skupine koja je spašavala svijet. Gospodin od Gore namijenio me drugom mjestu te subote. Vidio je i on priliku da mi izruči neke spoznaje i nagrade. Jer da su me pustili na upaju, bila bih uskraćena za božansko iskustvo promatranja lopača.
Kaže moja prijateljica, glasnica Bogina: pa mi smo zapravo bili na potpuno različitim mjestima zajedno. Baš! 💚
