MOĆ KANTARIONOVOG PREOBRAŽAJA

Kako gospina trava može transformirati sjećanje jednog mutno- ra(t)njikavog krajolika u ljekovitu ljepotu trenutka?

Matić poljana probijaše se iz zakutka  osnovnoškolskog sjećanja, mjesto nekih stradanja, mislim,  nisam se propitkivala previše u sebi. Ima već podosta vremena da na sve dane prije ovog današnjeg gledam kao na prošlost koja je postojala, koja me obilježavala koliko sam dopuštala bez obzira koji predznak imala, i koja je Bila. Meko zaokružen glagol koji tako ugniježđen sa svim sadržajima koje nosi, ima ostati tamo gdje pripada.  U prošlosti koju katkad čak više niti ne doživljavam svojom. Zateknem se tako u iskrenoj sigurnosti izvan materijalnih dokaza  da sam nešto odsanjala. A jesam li?

Ne zanima me odviše niti budućnost,  u svakom slučaju, barem ne ona predaleka. Tek ona  koju mogu dosegnuti iz ovih cipela koje nosi današnji dan.  Iz ovih udobnih ljetnih gojzerica koje su prestale brojiti kilometre, koje strpljivo iščekuju trenutak u kojemu će biti oslobođene nemira mojih nogu koje žele travu ili zemlju, ili vodu, ili kamen pod sobom.

Danas ležim u travi dok mi lelujavi kantarion  savijan blagim povjetarcem zaškakljava nosnice. Prijaju mi ti mirisi divlje opijajućeg a tako poznatog, to žutilo gospino u posušenoj poljanskoj travi, čvrsti prgavi stolisnik koji se upro o suhu zemlju, vrkuta nježna i plaha, lako podatljiva ruci koja se primiče.

Svaki dan prohodamo iznova jedan krug. Sretnemo tako srnice u bijegu pred vukom ili nečim drugim crnim,  nagazimo na odbačenu zmijsku košuljicu, ravnodušno prođemo pokraj pregažene osušene žabe, zaustavimo se kraj žabokrečinastog najzelenijeg jezera ukrašenog vilin konjicima, dopustimo si smiraj u velikim zelenim šumskim gnijezdima, pojedemo šaku malina, borovica i jednu šumsku jagodu, zalutalu u sredinu ljeta. Iščekujemo kratko neki prijevoz koji  bi možda mogao doći, ali hoće li, ne zna se. Budemo uronjeni na kraju dana u finu fužinarsku juhicu od gljiva ili štrudlu od borovnica. I dugu zahvalnu šutnju na putu za doma.

Sve ovo što/koga sretnemo ili budemo u ovom jednom netom opisanom proživljenom danu smo mi sami. I srnice u bijegu od svojih strahova, i odbačena košuljica preobrazbe, i žaba koja se nije uspjela pretvoriti u princa pa nadrljala pregažena nečijim prezirom, i onaj debeli snop ljubičaste svjetline na rubu šume, i mi mirni, i mi još gladni ovoga dana,  i mi zahvalno umorni.

Nepokolebljivo odbijam cviljeti nad prošlošću ili sliniti nad budućnošću. Danas smo si dali dopuštenje pogriješiti put,  naslutiti stazu, krenuti u nepoznato, ne odustati od slutnje, biti dovoljno sami, i dovoljno grupni. Danas ova, nekoć bjelinom ranjena poljana, daje log za  opuštenost, smijeh i ljekovitost. Ovaj dan je ipak jedino što imamo, tu i sada, mala nježna kantarionska zlata, raskošno skroman u svojoj veličanstvenoj punini, zahvalan na tihoj radosti kojom ga prenosimo od jutra prema večeri. 

PROMATRANJE LOPOČA

Dragi Bogo mi se u četvrtak navečer obratio preko prijateljice s pitanjem želim li u petak ujutro na Roglu. Netko njen je iznenada odustao i mjesto u hotelu bilo je slobodno. Nakon  nedavnog velikog vatrenog dočeka koji je potresao Hrvatsku, spremao se novi val eklipsi  i mantri napasti domaju mi. Na Rogli se u to ime spremala upaja iliti umilošćenje ljutitih nebeskih zmajeva. Znala sam da se ne mogu pridružiti grupi podrške jer nisam sretna vlasnica kriptovalute, što je bio uvjet. Ali sam isto tako znala da oko Rogle mora biti čudovitih planinskih staza. Mislit ću ujutro, rekla sam si, mirno toneći u san.

Pokazalo se i opet kako je jutro bistrije od noći. U desetak minuta hrpica nužnih stvari našla se u torbi, a ja na cesti. Slovenija lijepa i prijazna kao i uvijek! Noć je laka, šumska.

Subota rano jutro, cijeli dan koji je preda mnom nudi mi nekoliko staza, odabirem onu čije ime završava na: „jezera“.  Spremna sam, iz ruksaka vire kabanica i boca vode. Nestrpljivo čekaju na pokret koji bi trebao trajati sat i pol do cilja. Ovo je prvi put da ću sama šumom hoditi. Odmjereno ljubazna recepcionerka me uvjerava da se na tom putu stvori kolona hodača. Vidim da ne vjeruje u ono što govori. No, hajde, kakogod......

Na početku staze jednim okom škicnem put u daljinu. A što vidim? Pa krave, gomilu raspršenih nezainteresiranih krava fokusiranih samo na zelenilo pred sobom. Idemo, proboj!

Blag proplanak poželi dorodošlicu. Premda je devet ujutro, zaista me počeše preticati skupine od dvoje ili više ljudi. Svi imaju gojzerice i štapove, sigurna sam i neki mjerač koraka ili vremena. Oni ne šetaju, oni se zapravo utrkuju sami sa sobom, ili sa svojom djecom ili sa psima. Gomilu pasa srela sam na stazi. Mahom su to one male bijele igračke koje ljuto laju i koje lako staviš pod mišku.

Ugodno mekan šumski put. Zastajkujem da bih uživala, još više da bih propustila gromoglasna ljudska bića na tom tihom poigličenom mahovinastom putu. Cika, dreka, lavež, topot nogu sa štapovima. Ali tko mari, vjerojatno sam ja ta koja ima iskrivljenu sliku hoda šumom.

Vidim u prolazu, žene i djeca nešto beru i zoblju. Moj najveći par žlijezda slinovnica upravo se aktivirao. Poslije ću ja te okuse provjeriti. Sada lagano naprijed!

Travnati proplanci izmjenjuju se s ozbiljnim šumama, dubokim, crnogoričnim, gustim. Nebo je plavo, oblaci plahutaju. Zeleniju travu ne sjećam se da sam ikada u to ljetno doba igdje vidjela. Ogromna gnijezda sočnih zelenih vlati. Povaljanih mjestimice.  Šuma djeluje posve tajanstveno ali ne i opako. Već sam sasvim opuštena. Potpuno svjesno osluškujem tišinu.

Uz put zastajkujem, pogledom pretražujem borovičke. Nakupim ih u dlan, bojom i okusom ispunim usta. Uvijek me iznova
gane darežljivost prirode.

Put koji je predviđen na sat i pol, brzog hodanja pretpostavljam, meni traje već dva i pol sata. A onda odjednom osvane miljokaz: Lovrenška jezera, 1525 m n/v. Tu sam, dakle!  

Jezero iz moje predodžbe s početka teksta nije se dalo tako lako vidjeti. Trebalo je drvenim stazama napravljenim od trupaca debala još hoditi. Drveni put rasijeca područje koje je potpuno okupirano patuljastim planinskim borom – krivuljem. I tako već zadnjih 8000 godina. Vidim i vidikovac, ali nemam se vremena pentrati sad po njemu, u povratku ću. Hitam prema jezeru.

Dah zastaje, od ljepote i nevjerice. Raskošni cvjetajući lopoči besramno se ponudili pogledu. I kada bih htjela nešto izustiti, ne bi išlo. Toliko je snažno bilo iznenađenje i toliko je duboka bila ta ljepota. Zato samo u sebi tiho šutim, pokušavam unormaliti disaje. Još uvijek ne mogu mentalno artikulirati da je upravo ovaj lopoč razlogom zbog kojeg sam tu.

Tek poslije toga dana, a i nakon toga dana, spoznavat ću to svakom svjesnom stanicom svog bića.

Nepomično stojim zureći u rascvjetalu mudru vodu u kojoj se zrcale oblaci. Dolazim k sebi, laćam se foto-aparata i tu padne kojih stotinjak fotografija.

Krenem dalje, jer ima još, vidim vijugave stazice krcate ljudima. Između 11 i 23 jezera nalazi se na ovom području, broj im varira ovisno o količini padalina. Nastaju i nestaju, kao naše bakarske Ponikve. Doba je kada sva jezera cvjetaju, divna scena za svadbeni let vilin- konjica.

Od mnoštva kukaca koji su preletavali jezerca, prepoznala sam jedino njih, vretenca ili vilin- konjice. Znamo se još s Plitvica. Kukci su to iz reda Odonata (nazubljene čeljusti, prevedeno) i postoje već 300 milijuna godina. Kažu, vile ih jašu.  Predatori su, u brzom letu (neki i do 45 km/h) love druge kukce. Kao i svaka ljudska mama, i oni imaju vidno polje od gotovo 360⁰. Nakon što promijene zadnju haljinu, žive još devedeset dana.  

A žive u vodi, u zraku, i na zemlji. Narod im nadjenuo prekrasna imena: modra vodendjevojčica, grof skitnica, proljetna narančica, jezerski regoč. 

Opčarali me.

Čovjek prijateljuje s ovim prostorom (koje je zapravo najveće visoko močvarno područje Slovenije) još od srednjeg vijeka na način da je krčeći šume stvarao prostor za pašnjake i njive. Par stoljeća poslije, nastaniše se ovdje obitelji proizvođača stakla, topioničara, prerađivača rude te šumskih radnika. Budući da dugo nije bilo elektrike, vremenom  se ljudi preseliše u industrijske gradove, a staništa postaše zapuštena. Prokletstvo ili blagoslov?!

Nakon čistog zena od nekih sat vremena, obišavši  jezera nekoliko puta, i napravivši sljedećih stotinjak identičnih fotografija, put pod noge i natrag. Nisam izabrala isti put koji me doveo do čarolije. Biram drugi, nepoznati, samotniji, šumskiji. Hodam između stabala, osluškujem ptice i potok, čista bajka. Mantram pjevušeći: šuma me čuva! Puno manje je ljudi. Svi su brzohodajući.  Nema ni borovički. Samo jurčki, pokoji. I nešto lijepo modro, nalik učkarskom zvončiću.

.  

Na kraju puta, i opet – kravice. Premještene u hodu na drugi pašnjak, onaj pod vučnicom, pogleda fokusiranog i dalje na ogromne količine zelenog.








Krug koji je otpočeo jutros,  završen je.

Nisam bila dio skupine koja je spašavala svijet. Gospodin od Gore namijenio me drugom mjestu te subote. Vidio je i on priliku da mi izruči neke spoznaje i nagrade. Jer da su me pustili na upaju, bila bih uskraćena za božansko iskustvo promatranja lopača.


Kaže moja prijateljica, glasnica Bogina: pa mi smo zapravo bili na potpuno različitim mjestima zajedno. Baš! 💚

PERUNIKA – IRIS CROATICA

Ako u razdoblju između travnja i srpnja krenete u primorske šume, osobito ako se odlučite pohoditi Učku, sve nijanse zelenog pomutit će vam jasnu, dobro utvrđenu sliku svijeta i trebat će vam vremena da se naviknete na drukčiji doživljaj stvarnosti. Hodit ćete uskim stazama koje su već davno prije vas svojim koracima označili naši pretci - Slaveni. Osim tih nevidljivih praslavenskih znakova, vrlo jasno vodit će vas putem bijelo kamenje - razigrano, ali čvrsto postavljeno, intenzivno dominantna ljubičasta boja procvjetalih perunika i opori prepoznatljivi ukusni mirisi mediteranskog bilja.

Već nekoliko tjedana pokušavam dokučiti odakle ta opčinjenost silinom ljubičastog. Poznajem ju već godinama, ali ovog proljeća smo se poprilično družile i zbližile, otkrila mi se u svojoj potpunoj ljepoti i zavezala me. Pomalo vuče na priču o Malom Princu i njegovoj ruži, ali s mojom perunikom nema tolike usamljenosti.

I nekako mi je postalo jasno zašto je promovirana u hrvatski nacionalni cvijet. Nema tomu dugo, na izložbi cvijeća u Japanu 2000. godine, a na prijedlog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Zajedno s rodovima gladiola (Gladiolus) i  šafrana (Crocus), pripada porodici Iridaceae. Ovo je vrijeme kada su se šafrani povukli i prepustili mjesto dostojanstvenoj kraljevskoj ljepoti ove „orhideje sjevera“.

U Hrvatskoj raste 12 vrsta zanimljivih samoniklih perunika, endemska je vrsta i strogo zaštićena. Za svoje stanište izabire svijetle šume hrasta medunca i crnog graba. Povezana je s vrhovnim božanstvom starih Slavena – Bogom Perunom, gromovnikom, koji bi bacao gromove, i na tim bi mjestima nicale perunike. Povezana sa ženom njegovom, božicom Perunikom. Jedan planinski vrh na Učki nazvan Perunom. Njeno drugo ime je bogiša. Za početak.

Stari Egipat štuje ju kao božanski i kraljevski simbol, ona im znači vjeru, hrabrost i mudrost.

Poznatija kao Iris, prema grčkoj boginji Iris  ili Iride, onoj koja je bila božica duge i glasnica bogova, koja je prenosila njihove poruke ljudima šarajući dugom po nebu. Na mjestu na kojem bi duga dotakla tlo, nicao je ovaj cvijet. 

I kada je u pupoljku – krotko vlada.

Njezin su podanak kao lijek koristili  Indijanci, danas se rabi i kao ljekovita biljka i kao sastojak parfema u kozmetici i higijeni. Najljepša je nedotaknuta, na svom staništu na rubu šume, katkad i s pogledom na more. Ma znali su ti Slaveni gdje će se zaustaviti, mimo svoje volje – možda; i oni, kao i ja danas – zatečeni u prostoru i zaustavljeni u vremenu – pred jednom biljkom!

                    Ovo je cvijet koji želim pokloniti pogledu.


                                                                       

ZVONČARI – PRAISKONSKA DIVLJA SNAGA NARODA

Ovih dana intenzivno osjećam nadolazeće proljeće. Ono vrijeme kada se zima opire odlasku i pokušava iskamčiti još koji dan za svoje prijestolje. Odmah poslije Sveta tri kralja izašli smo iz mira Božićnih blagoslova i krenuli u bajku koju živimo svake godine. Ta priča je uvijek nova, glasna, prodorna, nezaustavljiva, zanimljivo šarena i zvoneća.

Halubajski zvončari u ophodu

 

I počinje i završava upravo tako – zvončarima. Ogromna snaga i pojedinca, i skupine, zaglušujući zvuk zvona, neka vrsta razjarenosti i prkosa, ogromne životne strasti, ta divlja snaga koja je spremna  pogaziti, razbiti, otjerati, uništiti, ali i zaštiti, nemoguće učiniti mogućim i svakodnevnim, snaga je praiskona koji živi u ovom etnosu. 

U vrijeme poklada zvončari uzimaju svoje maske ili oglavlja, navlače ovčje kože, posebno ispletene čarape i teške cipele, opasuju se zvonima te izlaze iz svojih toplih domova i započinju ophod po selima svoga kraja zvoneći tako starim tradicijskim putovima.

Zvončarske maske

Sasvim je neupitno da i danas snagom magijskih rituala tjeraju zimu, tjeraju duh đavla koji se kod njih nastanio i dozivaju proljeće. Sama pojava muškarca zvončara (ženama tu nikada nije bilo mjesta) i simbolika svega što on predstavlja, a posebice način kretanja i pomicanje zvona,  vrlo jasno stavljaju naglasak na jedno – plodnost. Jer bez  strasti i plodnosti, bez obzira o čemu se radilo, nema niti Života.  

Priprema pred ophod

Zvončarske skupine iz Žejana i Muna  kreću na Sveta tri kralja - 6. siječnja, druge – iz Rukavca, Zvoneća, Brega, Brguda, Mučića, Korenskega, Vlahovega Brega i Frlanije - na Antonju - 17.siječnja, a svi će završiti dan prije Pepelnice. Cijelo to vrijeme, osobito vikendom, skupine ophode na svom višekilometarskom putu, po svim vremenskim pogodama i nepogodama, mala mjesta svoga kraja stupajući u izravnu interakciju s domaćinima i gledateljima.

Kolonu predvodi komandant, vođa zvončara, a muzikanti s bubnjem, harmonikom, trubom i klarinetom su također uvijek blizu, isto kao i najmanje dva bariličara koji nose vino za okrijepu. Kada stignu u selo, naprave kolo koje je simbol zajedništva i snage.  I zvone, zvone! Kada se sve utiša, odlažu se maske, mještani ih časte jelom i pićem. Muzikanti sviraju, jajari ulaze u kuhinje domaćina lupajući kuhačama po dnu lonca sve dok ne dobiju jaja za muzikante, od kojih poslije prave fritaju.

Međusobno se razlikuju po dijelovima garderobe, dodatcima koje nose te karakterističnom hodu. Svi oni imaju bijele hlače, karirane košulje ili mornarske majice te ovčju kožu kojom se zaogrću. Po oglavlju ili maskama koje stavljaju vidimo dolaze li iz istočnog ili zapadnog kastavskog kraja. Skupine iz mjesta koja su u vrijeme između dva svjetska rata pripadala Kraljevini Italiji (zapadni dio Kastavštine) nisu smjela na lice stavljati maske nego su izradili šešire ukrašene cvijećem ili trakama od raznobojnog krep papira.

Neka visi Pust!

Vrijeme Pusta daje ljudima priliku progovoriti o svemu što ih muči u njihovoj užoj i široj društvenoj zajednici. Neizostavan je  i  lutak  (Pust) koji se vješa u svakome mjestu i koji jest glavni krivac za sve što im se događa. Dan uoči Pepelnice narod će mu suditi i po starom običaju - spaliti. Riječ  je o običaju koji nalazimo na ovim prostorima  u pretkršćanskom razdoblju. Da bi se moglo roditi plodno proljeće personificirano u lijepoj i mladoj božici Mari, jalova zima – božica Morana – trebala je umrijeti, te ju se stoga obredno palilo. Narod je mogao odahnuti i staviti iza leđa sve brige koje je brinuo, i početi se veseliti novome Životu.

Perunika na Kvarneru

Obitavam u kvarnerskom kraju, s mitskom gorom Učkom koja štiti i čuva leđa, nadzire more  i nudi utočište za bjegove iz grada. Burnom granicom Hrvatske Kraljevine i Franačkog Carstva još u 10.st. Prirodnom granicom između Istre i ostatka svijeta. Nesumnjivom granicom između mitološkog i stvarnog. Na toj svetoj gori starih Slavena nalazi se brdo Perun -  tako nazvano po vrhovnom božanstvu – Perunu, gromovniku koji je sjedio na vrhu Drva života i odatle vladao svijetom, gađajući svojim kamenjem, munjama i strijelama sve zlo koje se tuda kretalo. Drvo života obično je prikazivalo hrast. Zanimljivo jest da se u starim južnoslavenskim vremenima  granica među zemljama označivala  hrastovima. (Po nekima -  Kvarner dolazi iz lat.riječi quercus, što znači hrast.)  Vrlo često bi se Perunova svetišta gradila ispod hrastova. U to vrijeme  su to bila mjesta za štovanje i žrtvovanje volova, bikova, ovnova i jaja. Jajari, balte (sjekire) u rukama zvončara, bikovske lubanje - samo su neke poveznice s navadama zvončarskim i perunovskim!

Perun je ostavio trag u toponimima, ali i na mjestu koje je dosegnuo njegov grom - narod pripovijeda da je tu izrasla perunika, također zvana „bogiša“ ili Božja biljka.

Među dondolašima

 S poštovanjem ću spomenuti da su Halubajski zvončari zajedno sa svojim pokladnim ophodom 2007. godine proglašeni nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Samo dvije godine nakon toga, 2009., - Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva - dolazi na listu UNESCO-ove nematerijalne baštine. Ovo je, po meni, možda najveće od svih priznanja, ali ne samo zvončarima nego arhetipu hrvatskog i slavenskog naroda, koji se unatoč svim poniženjima i zlorabama, ipak uspio  održati i nametnuti  snagom svoga duha te individualnom i kolektivnom prepoznatljivošću svijetu.

Možda se možemo praviti da smo dovoljno odrasli i da ne čitamo više bajke. Ali ja znam da Perun sa svojom svitom nije samo bajka, nego tradicija  koja ostaje sa svojim sokovima, vjerovanjima i moralnim vrijednostima živjeti u nama i danas. Zvončari su sasvim vidljiva manifestacija svega toga! Oni su blago koje želim pokazati svijetu.