 |
| Crkva sv.Lucije u Kastvu - prozor |
U neka davna vremena moga djetinjstva moja je baka u
već ritualnom predblagdanskom spokoju koji je zapravo vrlo
jasno nagovještavao popriličnu količinu nemira, s nestrpljenjem i djetinjim iščekivanjem
čekala Luciju. S komadom papira i olovkom.
Bez obješene čarape ili vreće za poklone. Od toga je dana pa sljedećih
dvanaest, uredno svaku večer zapisivala kakvo
smo vrijeme taj dan imali. Pravila
je kalendar za godinu koja je stizala.
To je jedna od stvari koje mi je ostavila u nasljeđe.
Toga se dana polagala i pšenica na meku, vlažnu vaticu
ne bi li bolje i zdravije isklijala. Nekako se ne mogu sjetiti niti jedne
godine da je zakazala i ostala šćućurena u svojoj sjemenčici.
Ako zanemarimo neke obiteljske dramaturgije kojih je
bilo posvuda, otkako je svijeta i vijeka (čini mi se, zapravo, da je ta
dramaturgija smisao našeg postojanja, jer inače je ne bi bilo u tolikim
količinama), život je tekao s lakoćom, imalo se puno vremena, čak i vremena za
ne raditi ništa. Samo sjediti kraj nekog toplog pucketavog ognjišta, šutjeti sa
smislom i hraniti se sigurnošću koja je iz toga proizlazila. Vrata pokraj bila su
ona mojih roditelja. Tamo je bio laboratorij u kojem se proizvodila dramaturgija.
Luciju tada nisam poznavala na način na koji ju znam
danas. Dolazila je k mojoj baki svake godine u isto vrijeme, podsjećala, i vrlo
brzo odlazila. Uvijek je tako kratko trajala.
 |
| Crkva sv. Lucije u Jurandvoru |
Još jedna
mlada djevojka koja je živjela na prijelazu iz 3. u 4. st. u Sirakuzi,
Siciliji, u vrijeme progona kršćana pod vladavinom cara Dioklecijana. Rođena je
u bogatoj obitelji, živjela bez oca koji je poginuo, samo s majkom koja se
razboljela. Da bi pomogla, otišla je na grob svegte Agate moliti za majčino
ozdravljenje. Ukazala joj se sama svetica, rekavši da će majka ozdraviti ali
predvidjevši Luciji skoru mučeničku smrt. Vrativši se kući, otkazala je zaruke
i svoju imovinu podijelila siromasima. Zaručnik ju je kao kršćanku prokazao
vlastima. Zatočena, mučena ( odveli su ju u javnu kuću, polijevali vrelim uljem
i smolom, zapalili, oči joj izvadili) i ubijena. Uz njezino mučenje veže se
podosta čuda. Neposredno prije smrti predvidjela kraj progona kršćana i
Dioklecijanovu smrt.
 |
| Crkva sv.Lucije u Jurandvoru |
Svojom je smrću bila okrunjena i kao djevica i kao
mučenica. Već u 5. st. počinju ju
štovati.
Zna se da je bila povijesna osoba. Krajem 19. st otkrivene su Lucijine
katakombe u Sirakuzi. Još u vrijeme Bizanta nad njezinimje grobom stajala je
bazilika. Relikvije su prenesene prvo u Konstantinopel, a u 13. st. u Veneciju
i tu su ostale čuvane u jednom staklenom kovčegu. Samo je nedavno ruka vraćena
u Sirakuzu. Vrijeme križarskih ratova je doba kada Venecija raste zahvaljujući
razvoju pomorstva i prekomorske trgovine i vrlo se vješto okružuje relikvijama
mučenika, kojima se u to vrijeme poprilično unosno trgovalo.
Ime joj
dolazi od lat. riječi lux, lucis što
znači svjetlo. Zaštitnica je vida, slijepih i slabovidnih osoba (i na fizičkoj
i na duhovnoj razini), lađara, kočijaša, ratara, krojača, tapetara,
torbara, staklara, nožara,
sedlara, pisaca i pisara, bilježnika i odvjetnika, pokajničkih bludnica, tkalaca, kovača, krojača i šivača, pazikuća i vratara, sluškinja i seljaka. Ljudi joj se utječu i kod bolesti grla, infekcija, dizenterije i
krvarenja.
Zaštitnica je Turopolja, Velike Gorice, Perugie,
Sirakuze, Malte, Italije, Švedske. I Skitače.
Pomagala je progonjenim kršćanima, u skloništa im
donosila hranu. Da bi u mraku mogla služiti s obje ruke, na glavi je nosila
vijenac sa svjetlima. Zato se smatra svjetlonošom.
 |
| Suze sv.Lucije pokraje Skitače |
13.
prosinca je dan svih Svjetlana, Jasni i Lucija.
Njezin se blagdan, slučajno ili ne,
slavi baš 13. prosinca, kada je po julijanskom kalendaru najkraći dan i
najduža noć u godini, kada, kako kaže zgodno jedna mletačka pjesma, „dan
počinje biti duži od noći za duljinu pjevčeve noge.“
U Hrvata se posebice štuje u Istri,
Hrvatskom primorju, te Splitu. Posvećeni su joj mnogi oltari, kapelice i crkve.
Naišla sam na podatak da se čak u crkvama strugalo vapno iz očiju svetaca da bi
se taj prah koristio kao lijek protiv bolesti oka.
 |
| Crkva sv.Lucije u Kostreni |
Crkvu sv. Lucije nalazimo u Kostreni (18.st.), u
Jurandvoru na otoku Krku, u Skitači kod Labina (početkom 17.st izgrađena, u 20.
st.dograđena), Pazinskom Polju, oltare na Kastvu, Lovranu.
 |
| Crkva sv. Lucije u Skitači |
Meni je osobito draga Lucija u
Skitači. Zbog izvora koji se naziva „Suze sv.Lucije“ ili „školnica“. To je
maleno udubljenje u stijeni gdje i u vrijeme najvećih vrućina uvijek ima vode.
Čudesno je što se izvor nalazi na vrhu brda visokog gotovo 500 metara i da u
tome cijelome kraju nema niti jednog drugog izvora. Kažu da je Lucija hodajući
svijetom došla do brda na rubu sela
Skitače, umorna sjela i zaspala. Kada se ujutro probudila, stvorio se izvor u
kojem je oprala svoje oči. Druga legenda kaže da se popela na brdo, i od
ljepote pogleda na Kvarnerski zaljev i Veneciju u daljini, se rasplaka. Od
njezinih se suza stvorio izvor. Svake godine na njezin dan, to je mjesto koje
pohode mnogi hodočasnici, posebice oni koji imaju problematični vid.
 |
| Crkva sv. Lucije u Jurandvoru |
Potpuno
drugačija i jednako draga je Lucija iz Jurandvora. Na otoku Krku postoji vrlo
duga tradicija štovanja sv. Lucije. Još su glagoljaši benediktinci na ostacima
rimske vile izgradili crkvu i opatiju sv. Lucije. A znamo da je i naša Bašćanska
ploča s kraja 1100.g. zapisana upravo tamo. Na dan sv. Lucije postoji običaj da
se poslije mise sa zvonika vjernicima bacaju hljepčići.
Hrvatski folklor kaže da su na
njezin dan bili zabranjeni poslovi s oštrim ili šiljatim predmetima (Luciji je
mačem odrubljena glava), djeca su dobivala male poklone, počeo se raditi
„Lucijin stolac“ s kojeg se moglo na polnoćki ako se na njega popne, vidjeti i
raskrinkati sve vještice, ali i otkriti budućeg muža, tamjanom se posvećivala
kuća, sijala se pšenica ...
 |
| Suze sv.Lucije pokraj Skitače |
Danas
se Lucija i ja već puno bolje poznajemo i razumijemo negoli u mome djetinjstvu.
Jedna od nas dvije se promijenila. Ona malena koja je satima mogla šutke igrati
se u osjetu topline pećice moje bake, nekako nesvjesno osjetivši da treba
svakom stanicom udisati te trenutke za neka druga, odraslija vremena. Žao mi je
što me nisu već tada naučili da nema kompromisa između sjenki i svjetla, da
možemo svijetliti jedino ako nadvladamo svoje sjenke, koje su nam i dane da nas
načine boljima, nakon što ih spoznamo, i da možemo kao Lucija održavati svoje
unutarnje svjetlo i držati fokus na njemu bez da ga zaklanjamo i bez obzira na
okolnosti. Jer okolnosti su uvijek nekakve, ali su naše. Žao mi je što Luciju
nisu dovoljno dugo zadržali u mome djetinjstvu jer mogla me podučiti kako
očuvati svjetlo u očima, a ne ozlijediti dušu.
