MOĆ KANTARIONOVOG PREOBRAŽAJA

Kako gospina trava može transformirati sjećanje jednog mutno- ra(t)njikavog krajolika u ljekovitu ljepotu trenutka?

Matić poljana probijaše se iz zakutka  osnovnoškolskog sjećanja, mjesto nekih stradanja, mislim,  nisam se propitkivala previše u sebi. Ima već podosta vremena da na sve dane prije ovog današnjeg gledam kao na prošlost koja je postojala, koja me obilježavala koliko sam dopuštala bez obzira koji predznak imala, i koja je Bila. Meko zaokružen glagol koji tako ugniježđen sa svim sadržajima koje nosi, ima ostati tamo gdje pripada.  U prošlosti koju katkad čak više niti ne doživljavam svojom. Zateknem se tako u iskrenoj sigurnosti izvan materijalnih dokaza  da sam nešto odsanjala. A jesam li?

Ne zanima me odviše niti budućnost,  u svakom slučaju, barem ne ona predaleka. Tek ona  koju mogu dosegnuti iz ovih cipela koje nosi današnji dan.  Iz ovih udobnih ljetnih gojzerica koje su prestale brojiti kilometre, koje strpljivo iščekuju trenutak u kojemu će biti oslobođene nemira mojih nogu koje žele travu ili zemlju, ili vodu, ili kamen pod sobom.

Danas ležim u travi dok mi lelujavi kantarion  savijan blagim povjetarcem zaškakljava nosnice. Prijaju mi ti mirisi divlje opijajućeg a tako poznatog, to žutilo gospino u posušenoj poljanskoj travi, čvrsti prgavi stolisnik koji se upro o suhu zemlju, vrkuta nježna i plaha, lako podatljiva ruci koja se primiče.

Svaki dan prohodamo iznova jedan krug. Sretnemo tako srnice u bijegu pred vukom ili nečim drugim crnim,  nagazimo na odbačenu zmijsku košuljicu, ravnodušno prođemo pokraj pregažene osušene žabe, zaustavimo se kraj žabokrečinastog najzelenijeg jezera ukrašenog vilin konjicima, dopustimo si smiraj u velikim zelenim šumskim gnijezdima, pojedemo šaku malina, borovica i jednu šumsku jagodu, zalutalu u sredinu ljeta. Iščekujemo kratko neki prijevoz koji  bi možda mogao doći, ali hoće li, ne zna se. Budemo uronjeni na kraju dana u finu fužinarsku juhicu od gljiva ili štrudlu od borovnica. I dugu zahvalnu šutnju na putu za doma.

Sve ovo što/koga sretnemo ili budemo u ovom jednom netom opisanom proživljenom danu smo mi sami. I srnice u bijegu od svojih strahova, i odbačena košuljica preobrazbe, i žaba koja se nije uspjela pretvoriti u princa pa nadrljala pregažena nečijim prezirom, i onaj debeli snop ljubičaste svjetline na rubu šume, i mi mirni, i mi još gladni ovoga dana,  i mi zahvalno umorni.

Nepokolebljivo odbijam cviljeti nad prošlošću ili sliniti nad budućnošću. Danas smo si dali dopuštenje pogriješiti put,  naslutiti stazu, krenuti u nepoznato, ne odustati od slutnje, biti dovoljno sami, i dovoljno grupni. Danas ova, nekoć bjelinom ranjena poljana, daje log za  opuštenost, smijeh i ljekovitost. Ovaj dan je ipak jedino što imamo, tu i sada, mala nježna kantarionska zlata, raskošno skroman u svojoj veličanstvenoj punini, zahvalan na tihoj radosti kojom ga prenosimo od jutra prema večeri.