Na Veliku Subotu iliti Dan kada crkvena zvona ne pjevaju, na mjestu
gdje se spaja kazališni park sa zadnjim bočnim štandovima tržnice, s neznatnim
odmakom od rijeke automobila panično ubačenih u dan iza kojeg slijedi Dan kada
je sve zatvoreno, dakle, na tom mjestu niotkud i bez ikakvog, na prvi pogled,
promišljenog povoda, zastavili su me tonovi koji su više pripadali mome
djetinjstvu mirnih, širokih ulica negoli potrošačkoj predblagdanskoj euforiji.
Jedan romski kvartet s licima nacrtanim u osmjeh, s očima bez osmjeha, bez
zlatnog zuba i zlatnog pečatnjaka, samo truba koja je gotovo hipnotički
djelovala na prolaznike i pjesma koja je pjevala korjene jednog naroda.
Eto, ti su tonovi bili uvod u zaustavljeni trenutak kada se zaboravlja
popis onoga što se treba obaviti, nabaviti, nakuhati, kada si spreman blagovati
čistu izvorsku vodu i jurjevsku pogaču. I biti duboko zahvalan na takvoj
milosti. I bez zebnje gledati kako će romski čergari na taj dan ukrcati svoja
privremena staništa i krenuti putem novog odredišta, sigurni u ono što je
jedino izvjesno: put sâm.
Ako malo dublje zaoremo povijesnu brazdu, vidimo da taj "Zeleni
Juraj", "Đurđevdan", "Jurjevo" vuče korijen iz
starohrvatskog, praslavenskog, poganskog vjerovanja, od boga Jarila.
Pojednostavljeno, on je bio sin vrhovnog boga Peruna kojeg je na dan rođenja
ukrao Veles, bog podzemlja, Perunov protivnik. Kada je u proljeće Jarilo stasao
za ženidbu, krenuo je u gornji svijet naći si ženu. Ni manje, ni više - odabrao
je i oženio, ne znajući - svoju sestru Maru. Dogodilo se da ju je prevario s
drugom ženom, nakon čega ga je Perun od bijesa vratio u donji svijet, a Mara od
tuge ostarjela i pretvorila se u Moranu - zimu. Budući je vrijeme vrlo
relativna kategorija, posebice u mitološkom smislu, cijela ta priča, personificirana,
govori o hodu kroz godinu.
Dakle, kada se Jarilo, ili Zeleni Juraj vraća na zemnu razinu, to se događa
u proljeće, vrijeme bujanja i klijanja, vrijeme Jurjeva. Tada se ovce istjeruju
na pašu, janjci se odvajaju od majke, kolje se žrtveno janje, obavlja se prva
muža, započinju radovi u polju. Počinju slavlja kojima se objavljuje
početak nove gospodarske godine. Na taj se dan običavalo mijenjati, otpuštati i
unajmljivati pastire i sluge. Bilo je uobičajeno da slugani otrgnu kakvu zelenu
grančicu i nose ju u ruci dajući do znanja da su u potrazi za poslom. Prvi put
se blago vodilo na pašu jer je trava sočna, ovjenačavala se stoku, oko
rogova ili vrata stavljao se vjenčić od bilja i cvijeća, pekla se
jurjevska pogača posuta netom niklim cvjetovima.
Jurjašima su nazivani
mladi koji su išli u ophode, obilazili domove, pjevali, ostavljali zelenilo da
bi ukućane pratila dobra sreća. Za uzvrat bi dobili brašno, jaja, pancetu,
katkada sitan novac. Običaj koji prepoznajemo i danas kod jajara – u vrijeme
zvončarskih ophoda.
Posebice u mjestima gdje je
kršćanska ideologija smijenila praslavensku, nailazimo na toponime kojih se
narod nije htio odreći. Tako je na svome konju dojahao k nama sv. Juraj. Jarilo je ostao u svom
podzemnom svijetu, vraćajući se svake godine nakratko tek kao Zeleni Jura.
Ranokršćanski svetac koji je titular u više od tridesetak kapelica i crkvi
u Primorsko-goranskoj županiji, koji je zaštitnik Trsata, Brseča, Lovrana,
Hreljina, Senja, Selca, Bribira…stoji uz bok sv. Nikoli Biskupu i
arkanđelu Mihaelu (nad svima njima uzdiže se Naša Gospa, ali to je jedna druga
priča).
 |
| Pogled na plominsku kapelu |
Smisao ovog bloga nije bio odreda nabrojiti sva mjesta ili kapele čiji je svetac titular ili zaštitnik, nego podsjetiti tek na neke koje su osobito važne. Meni.
 |
| Oslonjena na glagoljicu u Jurandvoru |
Neobična je povezanost crkve sv. Lucije u Jurandvoru i plominske kapele sv.
Jurja Starog? Ne bih rekla. Glagoljica - prvo pismo hrvatsko, zanimljivo,
radoznalo, kreativno, osebujno i gotovo potpuno zanemareno. Na granici
informativnog i nikad prepoznatog kod prosječno obrazovanog Hrvata.
Što još?
Ime mjesta gdje miruje kapela sv. Lucije je Jurandvor. Ime kapele u
Plominu je sv. Juraj Stari.
Baščanska ploča koja se drži najstarijim pisanim dokumentom hrvatskog
jezika iz godine 1100., napisana je glagoljicom. Plominski natpis još je
stariji, iz 11. je stoljeća, i napisan je glagoljicom. Oba spomenika spadaju u
red prvorazredne hrvatske kulturne i sakralne baštine. Obje ove kapelice
samozatajno miruju već stoljećima jer samo su rijetkima na putu. I u pogledu.
 |
| Sv. Juraj |
Blizu Senja nalazi se mjestašce Sv. Juraj ( prije Domovinskog rata zvano Jurjevo). Mnogi bi se začudili ako bi saznali da su oko tog mjesta koje djeluje potpuno bezazleno još uvijek ostatci fortifikacijskih objekata, njemačkih i talijanskih. Mnogi su i zaboravili da se iz tog mjesta otplovljavalo u vrijeme komunizma na Goli otok. Sada se tu nude skromni turistički sadržaji, poprilično hladnih vrulja ljeti i nešto ribarenja između dvije sezone.
 |
| Đurđevac - grad Picoka |
Sv. Juraj, rimski časnik
i mučenik, nakon što je mučen na
uobičajene i prilično kreativne načine za to razdoblje, skončao u Kapadociji
(Maloj Aziji) u Dioklecijanovom progonu kršćana 303.godine, na dan 23.travnja. To je vrijeme koje
je ostavilo velikog traga na ovim našim prostorima (vidi više u postu: Sveta Agneza u istarskom Raklju) Vrlo brzo postao je zaštitnikom crkava,
biskupija, gradova, država. Portugal i
Engleska. Stara zastava Engleske (crveni
križ na bijelom polju) zastava je sv. Jurja.
Srednjovjekovni
vitezovi i križari slavili su ga kao svoga zaštitnika i idealnog viteza. Zahvaljujući
tome što je nekoliko puta oživio nakon mučenja, križari ga uzimaju za svoga
zaštitnika, a Richard od lavljeg srca proglašava ga osobnim zaštitnikom.
U agrarnim se i
stočarskim sredinama Juraj (grč. georgos znači "ratar",
"seljak") nametnuo kao zaštitnik
zemlje, usjeva, zelenila i stoke, prvotno konja, a potom i ostalih domaćih
životinja. Narod mu se utjecao u razdobljima velikih zaraza – kuge i groznice, zagovara
ga se kod ratne opasnosti i za lijepo vrijeme. U novije je vrijeme postao i zaštitnikom
izviđača, planinara i brđana.
Pučka mašta vezuje ga uz legendu kada ubija zmaja, spašavajući tako
djevojku. Puno je inačica iste priče, mnoštvo slika i kipova načinjeno na tu
temu, ali se sve svodi na inkarnaciju dobra i zla i njihovu stalnu borbu. Perun
i Veles. Opet.
.
