SVETA AGNEZA U ISTARSKOM RAKLJU

Kapelica sv. Agneze u Starom Raklju

Jedva da je prošla godina dana otkako sam prvi put došla u predvorje kapelice sv. Agneze u Raklju. Malo tko zna za Rakalj, većini turista nepoznato istarsko mjestašce u blizini Pule, a još manje za čarobnu, stablima zaklonjenu malenu kapelu s kraja 15. stoljeća. S koje god strane da ju ophodaš i zastaneš, pogled i dah se uvijek zaustavi na različitom krajoliku.

Ugniježđena već više od 500 godina na istome mjestu, kapelica sv. Agneze, u kojem god vremenu da ju pohodiš, dočeka te obiljem mira, spokoja, povjerenja i intenzivnih opijajućih biljnih mirisa.  Više se u njoj ne služe mise, tek povremeno ponudi sakrament crkvenog braka dušama koje ju izaberu kao svjedoka.

Tko je bila Agneza prije negoli je postala sveticom?

Rimska patricijska djevojka koja je 304. godine, s nepunih 13 godina ubijena jer je odbila udati se za rimskog bogataša, budući da je već vrlo rano otkrila kršćanstvo, te je zavjetovala svoje djevičanstvo i obećala se Isusu. Tada je to bilo kažnjivo.

Kip svetice u rakljanskoj kapeli

Moćni rimski prefekt Sempronius zatražio je njezinu ruku za svoga sina, no Agneza je odbila. U svom je bijesu moćnik zatočio nagu Agnezu u jedan bordel s namjerom da ju se tamo razdjeviči i na taj način osveti sramotu svoga sina. Legenda kaže da je uz pomoć anđela Agnezina kosa odjednom narasla sve do njezinih stopala i tako ju pokrila i zaštitila njezinu nagost. Nakon toga je osuđena na lomaču ali je i opet uz pomoć anđela preživjela. Odveli su ju na Dominitianusov stadion na rimsku Piazzu Navonu i tamo mačem odrubili glavu.

Sveta Emerencijana, Agnezina sestra po mlijeku, kći Agnezine dadilje, bila je također mučenica koja je platila životom - kamenovanjem, jer je bila zatečena kako moli na Agnezinom grobu par dana nakon njezine smrti. 

To je bilo vrijeme progona prvih kršćana pod carem Dioklecijanom, pa se tako u Istri turistički veliča ponajviše  sv. Eufemija u Rovinju, te sv. Foška kod Peroja. Tko zna bi li se Eufrazije  u Poreču odlučio na baziliku da nije bilo sv. Maura koji je započeo cijelu tu priču s kršćanstvom u isto vrijeme kad i gore spomenute svetice-mučenice!

Agneza je ubijena na dan 21. siječnja 304. godine. Osam dana nakon smrti, ukazala se kao utjeha svojim roditeljima odjevena u zlatnu haljinu, sa zaručničkim prstenom Isusa Krista i s janjetom pod rukom.  Konstantin Veliki, prvi kršćanski rimski car, sagradio je na njezinom grobu, katakombama u Via Nomentana, Sant'Agnese fuori le mura, prekrasnu baziliku u kojoj se danas čuvaju njezine relikvije. Na dan njezine smrti se u toj bazilici blagoslove dva janjeta od čije se vune prave paliji za nadbiskupe iz cijeloga svijeta. 

Postoji još jedno mjesto gdje se Agneza slavi u Rimu, to je mjesto gdje je bila ubijena na  Piazzi Navona - Sant' Agnese in Agone.

Agneza (kod nas nazvana i Janja, i Ines, i Agnija, i Nježa) postala je zaštitnicom mladih djevojaka, djevica, zaručnika, tjelesne nevinosti, čistoće, mladih usjeva, vrtlara, janjaca te žrtava silovanja.

Njezini su atributi palmin list – simbol mučeništva ili bijeli ljiljan - simbol čistoće, u ruci ili uz nogu ima janje -simbol nevinosti. Katkad je prikazana na lomači. Njezino se ime povezuje s lat. Agnus – janje, i grč. Agnos – čist.

Kapelica sv. Agneze

Nedaleko kapelice nalaze se ostatci kule Staroga Raklja (Arcellae), mjesto odakle se u vrijeme Rimljana u Istri nadzirao put prema Tarsatici i dalje. 

Drži se da je tu prvotno postojala prethistorijska gradina, potom antička utvrda, a od 11. st. kaštel. Obitelj Loredan 1535.godine dobije od Venecije feud- Stari i Novi Rakalj, međutim, kako je kaštel u iznimno lošem stanju, obitelj seli u  Novi Rakalj.  (Neko vrijeme se čak vjerovalo da se tu nalazio Nezakcij, najstariji grad antičke Istre, ali se on nalazi desetak kilometara južnije).

S time u vezi zanimljiva je priča o gusarskom brodu koji je par godina nakon izgradnje kapelice doplovio do Starog Raklja,  gusari su usred noći napali i pokupili sve blago iz kaštela, također i kapelice sv. Agneze, čak i zvona. Ako je vjerovati legendi, a za to predaje i služe, Agneza je u trenu stvorila nevrijeme, brod se potopio, gusari stradali, a blago bilo smješteno na sigurno morsko dno.

Rakalj - Vijećnica

Kako god, Rakalj - malo istarsko mjesto 30 km udaljeno od Pule, prvi put spomenuto 1190. godine,  poznato je i kao kolijevka Mije Mirkovića (Mate Balote), poznatog hrvatskog pisca i znanstvenika, čovjeka na čijem grobu stoji da je prvi Rakljanin koji je napisao više od 50 knjiga. Čovjek kojeg je uz zvuke roženica ispratilo oko 8000 ljudi, pridošlih na malo rakljansko groblje upravo zbog Velikog čovjeka.

Mjesto je bilo rasadnik tradicionalne istarske lončarije i mjesto krušnih peći koje se u ovo doba pokušavaju revitalizirati. Po cijeloj su Istri rakljanski lončari prodavali svoje lonce za koje se plaćalo pšenicom ili nekim drugim proizvodom, onoliko koliko bi stalo u kupljeni lonac (odatle sintagma „mjera za mjeru“)

Pred kapelom

Rakalj jest mjesto iznimne ljepote i iznimne tišine u koju možemo uroniti kada nam je potreban odmak od svakodnevnice i utočište za dušu. Energija mjesta može nam pomoći da preispitamo u sebi samima vrijednosti čijih je Agneza simbol.

Ovo je moje mjesto. Želim ga pokazati svijetu.

ANTONJA – "Neka se sutrašnji dan brine za sutra"

Oltar u crkvi sv. Antuna Opata u Rabu

Dan 17. siječnja naziva se Antonja po sv. Antunu Pustinjaku ili Opatu. Toga se dana u mnogim crkvama miče slika sv. Antuna Padovanskog i na njezino mjesto smješta slika sv. Antuna Opata. Ovo je vrijeme zimskog sveca Antuna, kako ga popularno nazivaju.

Taj dan je i službeni početak karnevala u većini kvarnerskih mjesta. Počinje se vješanjem Pusta, a završava njegovim spaljivanjem zadnjeg dana karnevala. Vrijeme je da se stave maske i počnu ludorije. Osobno sam više za to da se maske poskidaju a lica odmore.

Crkva sv. Antuna Opata u Roču

Sv. Antun Opat rodio se sredinom 3. stoljeća u Egiptu u imućnoj obitelji. Kada je imao osamnaest godina umrli su mu roditelji i on je postao jedinim skrbnikom svojoj mlađoj sestri. Jednom prilikom čuo je na misi riječi Isusove koje je doslovce shvatio, sestru smjestio na brigu i skrb dobrim ljudima, potom prodao sve što je imao, razdijelio siromasima i osamio se. Život je posvetio radu i molitvi jačajući na taj način svoju vjeru.

Vitraj s prikazom sveca (desno) u crkvi u Šurkovcu

Bilo je to vrijeme progona kršćana, no, on je pod prijetnjom za vlastiti život pomagao bolesnicima, previjao im rane, iscjeljivao, pokapao mrtve. Nakon sljedeće rečenice koju je čuo na misi: „Neka se sutrašnji dan brine za sutra“, povukao se još dublje u pustinju. Za njega se čulo i često se događalo da su mu dolazili ljudi tražeći savjet, a nerijetko su se i sami odlučivali za pustinjaštvo. Početkom 4. st. bio je to način za dokazati vjeru u Isusa, budući da je vrijeme kada su to dokazivali mučeništvom netom završilo. Jeo je jednom dnevno (negdje sam naišla i: tjedno), i to kruh, vodu i sol. Doživio je starost od 105 godina, kada je umro prirodnom smrću 356. godine. Nakon dvjestotinjak godina pronašli su njegov grob u pustinji, i kosti su kao relikvije prenesene u crkvu Saint-Julienu kraj Arlesa u Francuskoj.

Crkva sv. Antuna Opata u Rabu

Utorak se smatrao njegovim danom, i tada su ljudi postili i molili mu se za pomoć. Zaštitnik je svih kožnih bolesti, epidemija, ugriza zmija, općenito pomagač u bolesti, pomoćnik za sve ono što je ljudima potrebno u svakodnevnom životu. Zaštitnik je svih životinja, i domaćeg blaga, posebice rogatog. U nekim zemljama srednje Europe se na taj dan posvećivala štala i stoka.

Iz crkve na Rabu (praščić)

Na slikama je uglavnom prikazan okružen životinjama svih vrsta. 

U ikonografiji ga prati praščić (može ga se smatrati i znakom kušnje, koju je sv. Antun na pretek imao u svome životu). U srednjem je vijeku red antunovaca dobio povlasticu zbog svojih zasluga u liječenju naroda, da njihove svinje mogu slobodno šetati ulicama i jesti ostatke. Da to ostali mještani ne bi iskoristili za svoje svinje, ovim se „slobodnim“ svinjama oko vrata vezalo zvonce, koje je ujedno odagnalo i svo zlo koje je moglo napasti blago.

Crkva sv. Antuna Opata u Lubenicama na Cresu

Zbog svega toga prozvan je sv. Antun Opat utemeljiteljem zapadnoga monaštva, redovnika pustinjaka i redovnika samotnjaka. Iz Egipta i njegove pustinje, proširio se ermetizam preko Bliskog istoka na Zapad.

Župna crkva sv. Antuna Opata u Velom Lošinju

Katolička crkva ustanovila je takve pustinjačke redove iz reda benediktinaca (kamaldoljani, kartuzijanci). Čak i pavlini imaju pustinjačko pravilo, ali su vremenom prilagodili svoj oblik života zajednici. 

Zadnjih trideset godina Crkva dopušta vjernicima odabrati pustinjački način života. Onaj tko to želi, povlači se u život u osami, te polaže zavjet područnom biskupu. U gradovima također postoji službeni oblik ermetizma: pojedinci žive u svojim stanovima, i okupljaju se u crkvama na zajedničkoj molitvi.

Uz ročke zidine

 Mene nekako više brine količina monaha i monahinja koji žive s nama u istoj zgradi, često i u istoj obitelji, pa i u nama samima. Koja količina nerazumijevanja, žalosti ili besmisla mora se dogoditi da ih ne prepoznamo dok nam kopne tu, pred očima i nadohvat ruke, daleko od srca?! Koja količina otuđenosti mora nas zaposjesti da na lice koje se već pretvorilo u masku od silnog nošenja neke davno izabrane – stavimo sljedeću ?! I time upravo potvrdimo ovaj datum kao početak novog ludila kada smijemo biti to što jesmo tako da se maskiramo da ni sami sebe više ne prepoznamo.

SVETA LUCE, UKAŽI MI SUNCE!

 

Crkva sv.Lucije u Kastvu - prozor

ILI: „Kada dan počinje biti duži od noći za duljinu pjevčeve noge“

U neka davna vremena moga djetinjstva moja je baka u već ritualnom predblagdanskom spokoju koji je zapravo  vrlo  jasno nagovještavao popriličnu količinu nemira,  s nestrpljenjem i djetinjim iščekivanjem čekala Luciju. S komadom papira i olovkom.  Bez obješene čarape ili vreće za poklone. Od toga je dana pa sljedećih dvanaest, uredno svaku večer zapisivala kakvo  smo vrijeme  taj dan imali. Pravila je kalendar za  godinu koja je stizala. To je jedna od stvari koje mi je ostavila u nasljeđe.

Toga se dana polagala i pšenica na meku, vlažnu vaticu ne bi li bolje i zdravije isklijala. Nekako se ne mogu sjetiti niti jedne godine da je zakazala i ostala šćućurena u svojoj sjemenčici.

Ako zanemarimo neke obiteljske dramaturgije kojih je bilo posvuda, otkako je svijeta i vijeka (čini mi se, zapravo, da je ta dramaturgija smisao našeg postojanja, jer inače je ne bi bilo u tolikim količinama), život je tekao s lakoćom, imalo se puno vremena, čak i vremena za ne raditi ništa. Samo sjediti kraj nekog toplog pucketavog ognjišta, šutjeti sa smislom i hraniti se sigurnošću koja je iz toga proizlazila. Vrata pokraj bila su ona mojih roditelja. Tamo je bio laboratorij u kojem se  proizvodila dramaturgija.

Luciju tada nisam poznavala na način na koji ju znam danas. Dolazila je k mojoj baki svake godine u isto vrijeme, podsjećala, i vrlo brzo odlazila. Uvijek je tako kratko trajala.  

Crkva sv. Lucije u Jurandvoru

Još jedna mlada djevojka koja je živjela na prijelazu iz 3. u 4. st. u Sirakuzi, Siciliji, u vrijeme progona kršćana pod vladavinom cara Dioklecijana. Rođena je u bogatoj obitelji, živjela bez oca koji je poginuo, samo s majkom koja se razboljela. Da bi pomogla, otišla je na grob svegte Agate moliti za majčino ozdravljenje. Ukazala joj se sama svetica, rekavši da će majka ozdraviti ali predvidjevši Luciji skoru mučeničku smrt. Vrativši se kući, otkazala je zaruke i svoju imovinu podijelila siromasima. Zaručnik ju je kao kršćanku prokazao vlastima. Zatočena, mučena ( odveli su ju u javnu kuću, polijevali vrelim uljem i smolom, zapalili, oči joj izvadili) i ubijena. Uz njezino mučenje veže se podosta čuda. Neposredno prije smrti predvidjela kraj progona kršćana i Dioklecijanovu smrt.

 

Crkva sv.Lucije u Jurandvoru

Svojom je smrću bila okrunjena i kao djevica i kao mučenica. Već  u 5. st. počinju ju štovati.

Zna se da je bila povijesna osoba. Krajem 19. st otkrivene su Lucijine katakombe u Sirakuzi. Još u vrijeme Bizanta nad njezinimje grobom stajala je bazilika. Relikvije su prenesene prvo u Konstantinopel, a u 13. st. u Veneciju i tu su ostale čuvane u jednom staklenom kovčegu. Samo je nedavno ruka vraćena u Sirakuzu. Vrijeme križarskih ratova je doba kada Venecija raste zahvaljujući razvoju pomorstva i prekomorske trgovine i vrlo se vješto okružuje relikvijama mučenika, kojima se u to vrijeme poprilično unosno trgovalo.

Ime joj dolazi od lat. riječi lux, lucis što znači svjetlo. Zaštitnica je vida, slijepih i slabovidnih osoba (i na fizičkoj i na duhovnoj razini), lađara, kočijaša, ratara, krojača, tapetara, torbara, staklara, nožara, sedlara, pisaca i pisara, bilježnika i odvjetnika, pokajničkih bludnica, tkalaca, kovača, krojača i šivača, pazikuća i vratara, sluškinja i seljaka. Ljudi joj se utječu i kod bolesti grla, infekcija, dizenterije i krvarenja.

Zaštitnica je Turopolja, Velike Gorice, Perugie, Sirakuze, Malte, Italije, Švedske. I Skitače.  

Pomagala je progonjenim kršćanima, u skloništa im donosila hranu. Da bi u mraku mogla služiti s obje ruke, na glavi je nosila vijenac sa svjetlima. Zato se smatra svjetlonošom.

Suze sv.Lucije pokraje Skitače

13. prosinca je dan svih Svjetlana, Jasni i Lucija.

Njezin se blagdan, slučajno ili ne, slavi baš 13. prosinca, kada je po julijanskom kalendaru najkraći dan i najduža noć u godini, kada, kako kaže zgodno jedna mletačka pjesma, „dan počinje biti duži od noći za duljinu pjevčeve noge.“

U Hrvata se posebice štuje u Istri, Hrvatskom primorju, te Splitu. Posvećeni su joj mnogi oltari, kapelice i crkve. Naišla sam na podatak da se čak u crkvama strugalo vapno iz očiju svetaca da bi se taj prah koristio kao lijek protiv bolesti oka.

Crkva sv.Lucije u Kostreni

Crkvu sv. Lucije nalazimo u Kostreni (18.st.), u Jurandvoru na otoku Krku, u Skitači kod Labina (početkom 17.st izgrađena, u 20. st.dograđena), Pazinskom Polju, oltare na Kastvu, Lovranu.

Crkva sv. Lucije u Skitači

Meni je osobito draga Lucija u Skitači. Zbog izvora koji se naziva „Suze sv.Lucije“ ili „školnica“. To je maleno udubljenje u stijeni gdje i u vrijeme najvećih vrućina uvijek ima vode. Čudesno je što se izvor nalazi na vrhu brda visokog gotovo 500 metara i da u tome cijelome kraju nema niti jednog drugog izvora. Kažu da je Lucija hodajući svijetom došla do brda na  rubu sela Skitače, umorna sjela i zaspala. Kada se ujutro probudila, stvorio se izvor u kojem je oprala svoje oči. Druga legenda kaže da se popela na brdo, i od ljepote pogleda na Kvarnerski zaljev i Veneciju u daljini, se rasplaka. Od njezinih se suza stvorio izvor. Svake godine na njezin dan, to je mjesto koje pohode mnogi hodočasnici, posebice oni koji imaju problematični vid.

 

Crkva sv. Lucije u Jurandvoru

Potpuno drugačija i jednako draga je Lucija iz Jurandvora. Na otoku Krku postoji vrlo duga tradicija štovanja sv. Lucije. Još su glagoljaši benediktinci na ostacima rimske vile izgradili crkvu i opatiju sv. Lucije. A znamo da je i naša Bašćanska ploča s kraja 1100.g. zapisana upravo tamo. Na dan sv. Lucije postoji običaj da se poslije mise sa zvonika vjernicima bacaju hljepčići.

Hrvatski folklor kaže da su na njezin dan bili zabranjeni poslovi s oštrim ili šiljatim predmetima (Luciji je mačem odrubljena glava), djeca su dobivala male poklone, počeo se raditi „Lucijin stolac“ s kojeg se moglo na polnoćki ako se na njega popne, vidjeti i raskrinkati sve vještice, ali i otkriti budućeg muža, tamjanom se posvećivala kuća, sijala se pšenica ...

Suze sv.Lucije pokraj Skitače

Danas se Lucija i ja već puno bolje poznajemo i razumijemo negoli u mome djetinjstvu. Jedna od nas dvije se promijenila. Ona malena koja je satima mogla šutke igrati se u osjetu topline pećice moje bake, nekako nesvjesno osjetivši da treba svakom stanicom udisati te trenutke za neka druga, odraslija vremena. Žao mi je što me nisu već tada naučili da nema kompromisa između sjenki i svjetla, da možemo svijetliti jedino ako nadvladamo svoje sjenke, koje su nam i dane da nas načine boljima, nakon što ih spoznamo, i da možemo kao Lucija održavati svoje unutarnje svjetlo i držati fokus na njemu bez da ga zaklanjamo i bez obzira na okolnosti. Jer okolnosti su uvijek nekakve, ali su naše. Žao mi je što Luciju nisu dovoljno dugo zadržali u mome djetinjstvu jer mogla me podučiti kako očuvati svjetlo u očima, a ne ozlijediti dušu.