 |
| Oltar u crkvi sv. Antuna Opata u Rabu |
Dan 17. siječnja naziva se Antonja po sv. Antunu Pustinjaku
ili Opatu. Toga se dana u mnogim crkvama miče slika sv. Antuna Padovanskog i na
njezino mjesto smješta slika sv. Antuna Opata. Ovo je vrijeme zimskog sveca
Antuna, kako ga popularno nazivaju.
Taj dan je i službeni početak karnevala u većini kvarnerskih
mjesta. Počinje se vješanjem Pusta, a završava njegovim spaljivanjem zadnjeg
dana karnevala. Vrijeme je da se stave maske i počnu ludorije. Osobno sam više
za to da se maske poskidaju a lica odmore.
 |
| Crkva sv. Antuna Opata u Roču |
Sv. Antun Opat rodio se
sredinom 3. stoljeća u Egiptu u imućnoj obitelji. Kada je imao osamnaest godina
umrli su mu roditelji i on je postao jedinim skrbnikom svojoj mlađoj sestri.
Jednom prilikom čuo je na misi riječi Isusove koje je doslovce shvatio, sestru
smjestio na brigu i skrb dobrim ljudima, potom prodao sve što je imao,
razdijelio siromasima i osamio se. Život je posvetio radu i molitvi jačajući na
taj način svoju vjeru.
 |
| Vitraj s prikazom sveca (desno) u crkvi u Šurkovcu |
Bilo je to vrijeme
progona kršćana, no, on je pod prijetnjom za vlastiti život pomagao bolesnicima,
previjao im rane, iscjeljivao, pokapao mrtve. Nakon sljedeće rečenice koju je
čuo na misi: „Neka se sutrašnji dan brine za sutra“, povukao se još dublje u
pustinju. Za njega se čulo i često se događalo da su mu dolazili ljudi tražeći
savjet, a nerijetko su se i sami odlučivali za pustinjaštvo. Početkom 4. st. bio je to način za
dokazati vjeru u Isusa, budući da je vrijeme kada su to dokazivali mučeništvom
netom završilo. Jeo je jednom dnevno
(negdje sam naišla i: tjedno), i to kruh, vodu i sol. Doživio je starost od 105
godina, kada je umro prirodnom smrću 356. godine. Nakon dvjestotinjak godina
pronašli su njegov grob u pustinji, i kosti su kao relikvije prenesene u crkvu Saint-Julienu kraj Arlesa u Francuskoj.
 |
| Crkva sv. Antuna Opata u Rabu |
Utorak se smatrao njegovim danom, i tada su ljudi
postili i molili mu se za pomoć. Zaštitnik je svih kožnih bolesti, epidemija,
ugriza zmija, općenito pomagač u bolesti, pomoćnik za sve ono što je ljudima
potrebno u svakodnevnom životu. Zaštitnik je svih životinja, i domaćeg blaga,
posebice rogatog. U nekim zemljama srednje Europe se na taj dan posvećivala
štala i stoka.
 |
| Iz crkve na Rabu (praščić) |
Na slikama je uglavnom prikazan okružen životinjama
svih vrsta.
U ikonografiji ga prati praščić (može ga se smatrati i znakom
kušnje, koju je sv. Antun na pretek imao u svome životu). U srednjem je vijeku
red antunovaca dobio povlasticu zbog svojih zasluga u liječenju naroda, da
njihove svinje mogu slobodno šetati ulicama i jesti ostatke. Da to ostali
mještani ne bi iskoristili za svoje svinje, ovim se „slobodnim“ svinjama oko
vrata vezalo zvonce, koje je ujedno odagnalo i svo zlo koje je moglo napasti
blago.
 |
| Crkva sv. Antuna Opata u Lubenicama na Cresu |
Zbog svega toga prozvan je sv. Antun Opat utemeljiteljem
zapadnoga monaštva, redovnika pustinjaka i redovnika samotnjaka. Iz Egipta i
njegove pustinje, proširio se ermetizam preko Bliskog istoka na Zapad.
 |
| Župna crkva sv. Antuna Opata u Velom Lošinju |
Katolička crkva ustanovila je takve pustinjačke redove iz
reda benediktinaca (kamaldoljani, kartuzijanci). Čak i pavlini imaju
pustinjačko pravilo, ali su vremenom prilagodili svoj oblik života zajednici.
Zadnjih trideset godina Crkva dopušta vjernicima odabrati pustinjački način
života. Onaj tko to želi, povlači se u život u osami, te polaže zavjet
područnom biskupu. U gradovima također postoji službeni oblik ermetizma: pojedinci
žive u svojim stanovima, i okupljaju se u crkvama na zajedničkoj molitvi.
 |
| Uz ročke zidine |
Mene nekako više brine količina monaha i monahinja koji žive
s nama u istoj zgradi, često i u istoj obitelji, pa i u nama samima. Koja
količina nerazumijevanja, žalosti ili besmisla mora se dogoditi da ih ne
prepoznamo dok nam kopne tu, pred očima i nadohvat ruke, daleko od srca?! Koja
količina otuđenosti mora nas zaposjesti da na lice koje se već pretvorilo u
masku od silnog nošenja neke davno izabrane – stavimo sljedeću ?! I time upravo
potvrdimo ovaj datum kao početak novog ludila kada smijemo biti to što jesmo
tako da se maskiramo da ni sami sebe više ne prepoznamo.
