PERUNIKA – IRIS CROATICA

Ako u razdoblju između travnja i srpnja krenete u primorske šume, osobito ako se odlučite pohoditi Učku, sve nijanse zelenog pomutit će vam jasnu, dobro utvrđenu sliku svijeta i trebat će vam vremena da se naviknete na drukčiji doživljaj stvarnosti. Hodit ćete uskim stazama koje su već davno prije vas svojim koracima označili naši pretci - Slaveni. Osim tih nevidljivih praslavenskih znakova, vrlo jasno vodit će vas putem bijelo kamenje - razigrano, ali čvrsto postavljeno, intenzivno dominantna ljubičasta boja procvjetalih perunika i opori prepoznatljivi ukusni mirisi mediteranskog bilja.

Već nekoliko tjedana pokušavam dokučiti odakle ta opčinjenost silinom ljubičastog. Poznajem ju već godinama, ali ovog proljeća smo se poprilično družile i zbližile, otkrila mi se u svojoj potpunoj ljepoti i zavezala me. Pomalo vuče na priču o Malom Princu i njegovoj ruži, ali s mojom perunikom nema tolike usamljenosti.

I nekako mi je postalo jasno zašto je promovirana u hrvatski nacionalni cvijet. Nema tomu dugo, na izložbi cvijeća u Japanu 2000. godine, a na prijedlog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Zajedno s rodovima gladiola (Gladiolus) i  šafrana (Crocus), pripada porodici Iridaceae. Ovo je vrijeme kada su se šafrani povukli i prepustili mjesto dostojanstvenoj kraljevskoj ljepoti ove „orhideje sjevera“.

U Hrvatskoj raste 12 vrsta zanimljivih samoniklih perunika, endemska je vrsta i strogo zaštićena. Za svoje stanište izabire svijetle šume hrasta medunca i crnog graba. Povezana je s vrhovnim božanstvom starih Slavena – Bogom Perunom, gromovnikom, koji bi bacao gromove, i na tim bi mjestima nicale perunike. Povezana sa ženom njegovom, božicom Perunikom. Jedan planinski vrh na Učki nazvan Perunom. Njeno drugo ime je bogiša. Za početak.

Stari Egipat štuje ju kao božanski i kraljevski simbol, ona im znači vjeru, hrabrost i mudrost.

Poznatija kao Iris, prema grčkoj boginji Iris  ili Iride, onoj koja je bila božica duge i glasnica bogova, koja je prenosila njihove poruke ljudima šarajući dugom po nebu. Na mjestu na kojem bi duga dotakla tlo, nicao je ovaj cvijet. 

I kada je u pupoljku – krotko vlada.

Njezin su podanak kao lijek koristili  Indijanci, danas se rabi i kao ljekovita biljka i kao sastojak parfema u kozmetici i higijeni. Najljepša je nedotaknuta, na svom staništu na rubu šume, katkad i s pogledom na more. Ma znali su ti Slaveni gdje će se zaustaviti, mimo svoje volje – možda; i oni, kao i ja danas – zatečeni u prostoru i zaustavljeni u vremenu – pred jednom biljkom!

                    Ovo je cvijet koji želim pokloniti pogledu.


                                                                       

ZVONČARI – PRAISKONSKA DIVLJA SNAGA NARODA

Ovih dana intenzivno osjećam nadolazeće proljeće. Ono vrijeme kada se zima opire odlasku i pokušava iskamčiti još koji dan za svoje prijestolje. Odmah poslije Sveta tri kralja izašli smo iz mira Božićnih blagoslova i krenuli u bajku koju živimo svake godine. Ta priča je uvijek nova, glasna, prodorna, nezaustavljiva, zanimljivo šarena i zvoneća.

Halubajski zvončari u ophodu

 

I počinje i završava upravo tako – zvončarima. Ogromna snaga i pojedinca, i skupine, zaglušujući zvuk zvona, neka vrsta razjarenosti i prkosa, ogromne životne strasti, ta divlja snaga koja je spremna  pogaziti, razbiti, otjerati, uništiti, ali i zaštiti, nemoguće učiniti mogućim i svakodnevnim, snaga je praiskona koji živi u ovom etnosu. 

U vrijeme poklada zvončari uzimaju svoje maske ili oglavlja, navlače ovčje kože, posebno ispletene čarape i teške cipele, opasuju se zvonima te izlaze iz svojih toplih domova i započinju ophod po selima svoga kraja zvoneći tako starim tradicijskim putovima.

Zvončarske maske

Sasvim je neupitno da i danas snagom magijskih rituala tjeraju zimu, tjeraju duh đavla koji se kod njih nastanio i dozivaju proljeće. Sama pojava muškarca zvončara (ženama tu nikada nije bilo mjesta) i simbolika svega što on predstavlja, a posebice način kretanja i pomicanje zvona,  vrlo jasno stavljaju naglasak na jedno – plodnost. Jer bez  strasti i plodnosti, bez obzira o čemu se radilo, nema niti Života.  

Priprema pred ophod

Zvončarske skupine iz Žejana i Muna  kreću na Sveta tri kralja - 6. siječnja, druge – iz Rukavca, Zvoneća, Brega, Brguda, Mučića, Korenskega, Vlahovega Brega i Frlanije - na Antonju - 17.siječnja, a svi će završiti dan prije Pepelnice. Cijelo to vrijeme, osobito vikendom, skupine ophode na svom višekilometarskom putu, po svim vremenskim pogodama i nepogodama, mala mjesta svoga kraja stupajući u izravnu interakciju s domaćinima i gledateljima.

Kolonu predvodi komandant, vođa zvončara, a muzikanti s bubnjem, harmonikom, trubom i klarinetom su također uvijek blizu, isto kao i najmanje dva bariličara koji nose vino za okrijepu. Kada stignu u selo, naprave kolo koje je simbol zajedništva i snage.  I zvone, zvone! Kada se sve utiša, odlažu se maske, mještani ih časte jelom i pićem. Muzikanti sviraju, jajari ulaze u kuhinje domaćina lupajući kuhačama po dnu lonca sve dok ne dobiju jaja za muzikante, od kojih poslije prave fritaju.

Međusobno se razlikuju po dijelovima garderobe, dodatcima koje nose te karakterističnom hodu. Svi oni imaju bijele hlače, karirane košulje ili mornarske majice te ovčju kožu kojom se zaogrću. Po oglavlju ili maskama koje stavljaju vidimo dolaze li iz istočnog ili zapadnog kastavskog kraja. Skupine iz mjesta koja su u vrijeme između dva svjetska rata pripadala Kraljevini Italiji (zapadni dio Kastavštine) nisu smjela na lice stavljati maske nego su izradili šešire ukrašene cvijećem ili trakama od raznobojnog krep papira.

Neka visi Pust!

Vrijeme Pusta daje ljudima priliku progovoriti o svemu što ih muči u njihovoj užoj i široj društvenoj zajednici. Neizostavan je  i  lutak  (Pust) koji se vješa u svakome mjestu i koji jest glavni krivac za sve što im se događa. Dan uoči Pepelnice narod će mu suditi i po starom običaju - spaliti. Riječ  je o običaju koji nalazimo na ovim prostorima  u pretkršćanskom razdoblju. Da bi se moglo roditi plodno proljeće personificirano u lijepoj i mladoj božici Mari, jalova zima – božica Morana – trebala je umrijeti, te ju se stoga obredno palilo. Narod je mogao odahnuti i staviti iza leđa sve brige koje je brinuo, i početi se veseliti novome Životu.

Perunika na Kvarneru

Obitavam u kvarnerskom kraju, s mitskom gorom Učkom koja štiti i čuva leđa, nadzire more  i nudi utočište za bjegove iz grada. Burnom granicom Hrvatske Kraljevine i Franačkog Carstva još u 10.st. Prirodnom granicom između Istre i ostatka svijeta. Nesumnjivom granicom između mitološkog i stvarnog. Na toj svetoj gori starih Slavena nalazi se brdo Perun -  tako nazvano po vrhovnom božanstvu – Perunu, gromovniku koji je sjedio na vrhu Drva života i odatle vladao svijetom, gađajući svojim kamenjem, munjama i strijelama sve zlo koje se tuda kretalo. Drvo života obično je prikazivalo hrast. Zanimljivo jest da se u starim južnoslavenskim vremenima  granica među zemljama označivala  hrastovima. (Po nekima -  Kvarner dolazi iz lat.riječi quercus, što znači hrast.)  Vrlo često bi se Perunova svetišta gradila ispod hrastova. U to vrijeme  su to bila mjesta za štovanje i žrtvovanje volova, bikova, ovnova i jaja. Jajari, balte (sjekire) u rukama zvončara, bikovske lubanje - samo su neke poveznice s navadama zvončarskim i perunovskim!

Perun je ostavio trag u toponimima, ali i na mjestu koje je dosegnuo njegov grom - narod pripovijeda da je tu izrasla perunika, također zvana „bogiša“ ili Božja biljka.

Među dondolašima

 S poštovanjem ću spomenuti da su Halubajski zvončari zajedno sa svojim pokladnim ophodom 2007. godine proglašeni nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Samo dvije godine nakon toga, 2009., - Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva - dolazi na listu UNESCO-ove nematerijalne baštine. Ovo je, po meni, možda najveće od svih priznanja, ali ne samo zvončarima nego arhetipu hrvatskog i slavenskog naroda, koji se unatoč svim poniženjima i zlorabama, ipak uspio  održati i nametnuti  snagom svoga duha te individualnom i kolektivnom prepoznatljivošću svijetu.

Možda se možemo praviti da smo dovoljno odrasli i da ne čitamo više bajke. Ali ja znam da Perun sa svojom svitom nije samo bajka, nego tradicija  koja ostaje sa svojim sokovima, vjerovanjima i moralnim vrijednostima živjeti u nama i danas. Zvončari su sasvim vidljiva manifestacija svega toga! Oni su blago koje želim pokazati svijetu.

 

 

JURJEVDAN

Na Veliku Subotu iliti Dan kada crkvena zvona ne pjevaju,  na mjestu gdje se spaja kazališni park sa zadnjim bočnim štandovima tržnice, s neznatnim odmakom od rijeke automobila panično ubačenih u dan iza kojeg slijedi Dan kada je sve zatvoreno, dakle, na tom mjestu niotkud i bez ikakvog, na prvi pogled, promišljenog povoda, zastavili su me tonovi  koji su više pripadali mome djetinjstvu mirnih, širokih ulica negoli potrošačkoj predblagdanskoj euforiji. Jedan romski kvartet s licima nacrtanim u osmjeh, s očima bez osmjeha, bez zlatnog zuba i zlatnog pečatnjaka, samo truba koja je gotovo hipnotički djelovala na prolaznike i pjesma koja je pjevala korjene jednog naroda.

Erdelezi!  Đurđevdan, Jurjevo…

Eto, ti su tonovi bili uvod u zaustavljeni trenutak kada se zaboravlja popis onoga što se treba obaviti, nabaviti, nakuhati, kada si spreman blagovati čistu izvorsku vodu i jurjevsku pogaču. I biti duboko zahvalan na takvoj milosti. I bez zebnje gledati kako će romski čergari na taj dan ukrcati svoja privremena staništa i krenuti putem novog odredišta, sigurni u ono što je jedino izvjesno: put sâm.

Ovih je dana puno kiše natopilo zemlju. Od toga će grane postati zelenije i bremenitije, trava sočnija, mlade biljke izvijenije, a Zeleni Juraj radosniji. 

Ako malo dublje zaoremo povijesnu brazdu, vidimo da taj "Zeleni Juraj", "Đurđevdan", "Jurjevo" vuče korijen iz starohrvatskog, praslavenskog, poganskog vjerovanja, od boga Jarila. Pojednostavljeno, on je bio sin vrhovnog boga Peruna kojeg je na dan rođenja ukrao Veles, bog podzemlja, Perunov protivnik. Kada je u proljeće Jarilo stasao za ženidbu, krenuo je u gornji svijet naći si ženu. Ni manje, ni više - odabrao je i oženio, ne znajući - svoju sestru Maru. Dogodilo se da ju je prevario s drugom ženom, nakon čega ga je Perun od bijesa vratio u donji svijet, a Mara od tuge ostarjela i pretvorila se u Moranu - zimu. Budući je vrijeme vrlo relativna kategorija, posebice u mitološkom smislu, cijela ta priča, personificirana, govori o hodu kroz godinu.

Dakle, kada se Jarilo, ili Zeleni Juraj vraća na zemnu razinu, to se događa u proljeće, vrijeme bujanja i klijanja, vrijeme Jurjeva. Tada se ovce istjeruju na pašu, janjci se odvajaju od majke, kolje se žrtveno janje, obavlja se prva muža, započinju radovi u polju.  Počinju slavlja kojima se objavljuje početak nove gospodarske godine. Na taj se dan običavalo mijenjati, otpuštati i unajmljivati pastire i sluge. Bilo je uobičajeno da slugani otrgnu kakvu zelenu grančicu i nose ju u ruci dajući do znanja da su u potrazi za poslom. Prvi put se blago vodilo na pašu jer je trava sočna, ovjenačavala se stoku,  oko rogova ili vrata stavljao se vjenčić  od bilja i cvijeća, pekla se jurjevska pogača posuta netom niklim cvjetovima.

Jurjašima su nazivani mladi koji su išli u ophode, obilazili domove, pjevali, ostavljali zelenilo da bi ukućane pratila dobra sreća. Za uzvrat bi dobili brašno, jaja, pancetu, katkada sitan novac. Običaj koji prepoznajemo i danas kod jajara – u vrijeme zvončarskih ophoda.

Posebice u mjestima gdje je kršćanska ideologija smijenila praslavensku, nailazimo na toponime kojih se narod nije htio odreći. Tako je na svome konju dojahao k  nama sv. Juraj. Jarilo je ostao u svom podzemnom svijetu, vraćajući se svake godine nakratko tek kao Zeleni Jura. 

 

Ranokršćanski svetac koji je titular u više od tridesetak kapelica i crkvi u Primorsko-goranskoj županiji, koji je zaštitnik Trsata, Brseča, Lovrana, Hreljina,  Senja, Selca, Bribira…stoji uz bok sv. Nikoli  Biskupu i arkanđelu Mihaelu (nad svima njima uzdiže se Naša Gospa, ali to je jedna druga priča).

Pogled na plominsku kapelu

Smisao ovog bloga nije bio odreda nabrojiti sva mjesta ili kapele čiji je svetac titular ili zaštitnik, nego podsjetiti tek na neke  koje su osobito važne. Meni.

Oslonjena na glagoljicu u Jurandvoru

Neobična je povezanost crkve sv. Lucije u Jurandvoru i plominske kapele sv. Jurja Starog? Ne bih rekla. Glagoljica - prvo pismo hrvatsko, zanimljivo, radoznalo, kreativno, osebujno i gotovo potpuno zanemareno. Na granici informativnog i nikad prepoznatog kod prosječno obrazovanog Hrvata.

Što još?

Ime mjesta gdje miruje kapela sv. Lucije je Jurandvor.  Ime kapele u Plominu je sv. Juraj Stari. 

Baščanska ploča koja se drži najstarijim pisanim dokumentom hrvatskog jezika iz godine 1100., napisana je glagoljicom. Plominski natpis još je stariji, iz 11. je stoljeća, i napisan je glagoljicom. Oba spomenika spadaju u red prvorazredne hrvatske kulturne i sakralne baštine. Obje ove kapelice samozatajno miruju već stoljećima jer samo su rijetkima na putu. I u pogledu.

Sv. Juraj

Blizu Senja nalazi se mjestašce Sv. Juraj ( prije Domovinskog rata zvano Jurjevo). Mnogi bi se začudili ako bi saznali da su oko tog mjesta koje djeluje potpuno bezazleno još uvijek ostatci fortifikacijskih objekata, njemačkih i talijanskih. Mnogi su i zaboravili da se iz tog mjesta otplovljavalo u vrijeme komunizma na Goli otok. Sada se tu nude skromni turistički sadržaji, poprilično hladnih vrulja ljeti i nešto ribarenja između dvije sezone.

Đurđevac - grad Picoka

Znatno poznatiji je podravski Đurđevac, grad sv. Jurja i picoka koji je svoju Legendu o picokima u formi osobitog vizualno-zvučnog doživljaja nametnuo kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, te je u toj kategoriji 2008. godine proglašen nacionalnim pobjednikom i članom Europske mreže turističkih destinacija izvrsnosti (EDEN-European destination of exellence).

Sv. Juraj, rimski časnik i mučenik,  nakon što je mučen na uobičajene i prilično kreativne načine za to razdoblje, skončao u Kapadociji (Maloj Aziji) u Dioklecijanovom progonu kršćana 303.godine, na dan 23.travnja. To je vrijeme koje je ostavilo velikog traga na ovim našim prostorima (vidi više u postu: Sveta Agneza u istarskom Raklju)  Vrlo brzo postao je zaštitnikom crkava, biskupija, gradova, država.  Portugal i Engleska. Stara zastava  Engleske (crveni križ na bijelom polju) zastava je sv. Jurja.

Srednjovjekovni vitezovi i križari slavili su ga kao svoga zaštitnika i idealnog viteza. Zahvaljujući tome što je nekoliko puta oživio nakon mučenja, križari ga uzimaju za svoga zaštitnika, a Richard od lavljeg srca proglašava ga osobnim zaštitnikom.

U agrarnim se i stočarskim sredinama Juraj (grč. georgos  znači "ratar", "seljak") nametnuo kao zaštitnik zemlje, usjeva, zelenila i stoke, prvotno konja, a potom i ostalih domaćih životinja. Narod mu se utjecao u razdobljima velikih zaraza – kuge i groznice, zagovara ga se kod ratne opasnosti i za lijepo vrijeme. U novije je vrijeme postao i zaštitnikom izviđača, planinara i brđana.

Pučka mašta vezuje ga uz legendu kada ubija zmaja, spašavajući tako djevojku. Puno je inačica iste priče, mnoštvo slika i kipova načinjeno na tu temu, ali se sve svodi na inkarnaciju dobra i zla i njihovu stalnu borbu. Perun i Veles. Opet.

.  

Uz Jurjevdan rastu đurđice, sitni cvijetak koji simbolitira i snagu i divlju ljepotu. U narodu nazvan i "Gospinim suzicama", budući dolazi oko Uskrsa, povezuje se i s Isusom i s Marijom. Slavljen još kod starogermanskih plemena, prima na sebe čežnju srca i umiruje Život.