SVETA LUCE, UKAŽI MI SUNCE!

 

Crkva sv.Lucije u Kastvu - prozor

ILI: „Kada dan počinje biti duži od noći za duljinu pjevčeve noge“

U neka davna vremena moga djetinjstva moja je baka u već ritualnom predblagdanskom spokoju koji je zapravo  vrlo  jasno nagovještavao popriličnu količinu nemira,  s nestrpljenjem i djetinjim iščekivanjem čekala Luciju. S komadom papira i olovkom.  Bez obješene čarape ili vreće za poklone. Od toga je dana pa sljedećih dvanaest, uredno svaku večer zapisivala kakvo  smo vrijeme  taj dan imali. Pravila je kalendar za  godinu koja je stizala. To je jedna od stvari koje mi je ostavila u nasljeđe.

Toga se dana polagala i pšenica na meku, vlažnu vaticu ne bi li bolje i zdravije isklijala. Nekako se ne mogu sjetiti niti jedne godine da je zakazala i ostala šćućurena u svojoj sjemenčici.

Ako zanemarimo neke obiteljske dramaturgije kojih je bilo posvuda, otkako je svijeta i vijeka (čini mi se, zapravo, da je ta dramaturgija smisao našeg postojanja, jer inače je ne bi bilo u tolikim količinama), život je tekao s lakoćom, imalo se puno vremena, čak i vremena za ne raditi ništa. Samo sjediti kraj nekog toplog pucketavog ognjišta, šutjeti sa smislom i hraniti se sigurnošću koja je iz toga proizlazila. Vrata pokraj bila su ona mojih roditelja. Tamo je bio laboratorij u kojem se  proizvodila dramaturgija.

Luciju tada nisam poznavala na način na koji ju znam danas. Dolazila je k mojoj baki svake godine u isto vrijeme, podsjećala, i vrlo brzo odlazila. Uvijek je tako kratko trajala.  

Crkva sv. Lucije u Jurandvoru

Još jedna mlada djevojka koja je živjela na prijelazu iz 3. u 4. st. u Sirakuzi, Siciliji, u vrijeme progona kršćana pod vladavinom cara Dioklecijana. Rođena je u bogatoj obitelji, živjela bez oca koji je poginuo, samo s majkom koja se razboljela. Da bi pomogla, otišla je na grob svegte Agate moliti za majčino ozdravljenje. Ukazala joj se sama svetica, rekavši da će majka ozdraviti ali predvidjevši Luciji skoru mučeničku smrt. Vrativši se kući, otkazala je zaruke i svoju imovinu podijelila siromasima. Zaručnik ju je kao kršćanku prokazao vlastima. Zatočena, mučena ( odveli su ju u javnu kuću, polijevali vrelim uljem i smolom, zapalili, oči joj izvadili) i ubijena. Uz njezino mučenje veže se podosta čuda. Neposredno prije smrti predvidjela kraj progona kršćana i Dioklecijanovu smrt.

 

Crkva sv.Lucije u Jurandvoru

Svojom je smrću bila okrunjena i kao djevica i kao mučenica. Već  u 5. st. počinju ju štovati.

Zna se da je bila povijesna osoba. Krajem 19. st otkrivene su Lucijine katakombe u Sirakuzi. Još u vrijeme Bizanta nad njezinimje grobom stajala je bazilika. Relikvije su prenesene prvo u Konstantinopel, a u 13. st. u Veneciju i tu su ostale čuvane u jednom staklenom kovčegu. Samo je nedavno ruka vraćena u Sirakuzu. Vrijeme križarskih ratova je doba kada Venecija raste zahvaljujući razvoju pomorstva i prekomorske trgovine i vrlo se vješto okružuje relikvijama mučenika, kojima se u to vrijeme poprilično unosno trgovalo.

Ime joj dolazi od lat. riječi lux, lucis što znači svjetlo. Zaštitnica je vida, slijepih i slabovidnih osoba (i na fizičkoj i na duhovnoj razini), lađara, kočijaša, ratara, krojača, tapetara, torbara, staklara, nožara, sedlara, pisaca i pisara, bilježnika i odvjetnika, pokajničkih bludnica, tkalaca, kovača, krojača i šivača, pazikuća i vratara, sluškinja i seljaka. Ljudi joj se utječu i kod bolesti grla, infekcija, dizenterije i krvarenja.

Zaštitnica je Turopolja, Velike Gorice, Perugie, Sirakuze, Malte, Italije, Švedske. I Skitače.  

Pomagala je progonjenim kršćanima, u skloništa im donosila hranu. Da bi u mraku mogla služiti s obje ruke, na glavi je nosila vijenac sa svjetlima. Zato se smatra svjetlonošom.

Suze sv.Lucije pokraje Skitače

13. prosinca je dan svih Svjetlana, Jasni i Lucija.

Njezin se blagdan, slučajno ili ne, slavi baš 13. prosinca, kada je po julijanskom kalendaru najkraći dan i najduža noć u godini, kada, kako kaže zgodno jedna mletačka pjesma, „dan počinje biti duži od noći za duljinu pjevčeve noge.“

U Hrvata se posebice štuje u Istri, Hrvatskom primorju, te Splitu. Posvećeni su joj mnogi oltari, kapelice i crkve. Naišla sam na podatak da se čak u crkvama strugalo vapno iz očiju svetaca da bi se taj prah koristio kao lijek protiv bolesti oka.

Crkva sv.Lucije u Kostreni

Crkvu sv. Lucije nalazimo u Kostreni (18.st.), u Jurandvoru na otoku Krku, u Skitači kod Labina (početkom 17.st izgrađena, u 20. st.dograđena), Pazinskom Polju, oltare na Kastvu, Lovranu.

Crkva sv. Lucije u Skitači

Meni je osobito draga Lucija u Skitači. Zbog izvora koji se naziva „Suze sv.Lucije“ ili „školnica“. To je maleno udubljenje u stijeni gdje i u vrijeme najvećih vrućina uvijek ima vode. Čudesno je što se izvor nalazi na vrhu brda visokog gotovo 500 metara i da u tome cijelome kraju nema niti jednog drugog izvora. Kažu da je Lucija hodajući svijetom došla do brda na  rubu sela Skitače, umorna sjela i zaspala. Kada se ujutro probudila, stvorio se izvor u kojem je oprala svoje oči. Druga legenda kaže da se popela na brdo, i od ljepote pogleda na Kvarnerski zaljev i Veneciju u daljini, se rasplaka. Od njezinih se suza stvorio izvor. Svake godine na njezin dan, to je mjesto koje pohode mnogi hodočasnici, posebice oni koji imaju problematični vid.

 

Crkva sv. Lucije u Jurandvoru

Potpuno drugačija i jednako draga je Lucija iz Jurandvora. Na otoku Krku postoji vrlo duga tradicija štovanja sv. Lucije. Još su glagoljaši benediktinci na ostacima rimske vile izgradili crkvu i opatiju sv. Lucije. A znamo da je i naša Bašćanska ploča s kraja 1100.g. zapisana upravo tamo. Na dan sv. Lucije postoji običaj da se poslije mise sa zvonika vjernicima bacaju hljepčići.

Hrvatski folklor kaže da su na njezin dan bili zabranjeni poslovi s oštrim ili šiljatim predmetima (Luciji je mačem odrubljena glava), djeca su dobivala male poklone, počeo se raditi „Lucijin stolac“ s kojeg se moglo na polnoćki ako se na njega popne, vidjeti i raskrinkati sve vještice, ali i otkriti budućeg muža, tamjanom se posvećivala kuća, sijala se pšenica ...

Suze sv.Lucije pokraj Skitače

Danas se Lucija i ja već puno bolje poznajemo i razumijemo negoli u mome djetinjstvu. Jedna od nas dvije se promijenila. Ona malena koja je satima mogla šutke igrati se u osjetu topline pećice moje bake, nekako nesvjesno osjetivši da treba svakom stanicom udisati te trenutke za neka druga, odraslija vremena. Žao mi je što me nisu već tada naučili da nema kompromisa između sjenki i svjetla, da možemo svijetliti jedino ako nadvladamo svoje sjenke, koje su nam i dane da nas načine boljima, nakon što ih spoznamo, i da možemo kao Lucija održavati svoje unutarnje svjetlo i držati fokus na njemu bez da ga zaklanjamo i bez obzira na okolnosti. Jer okolnosti su uvijek nekakve, ali su naše. Žao mi je što Luciju nisu dovoljno dugo zadržali u mome djetinjstvu jer mogla me podučiti kako očuvati svjetlo u očima, a ne ozlijediti dušu.

JURJEVDAN

Na Veliku Subotu iliti Dan kada crkvena zvona ne pjevaju,  na mjestu gdje se spaja kazališni park sa zadnjim bočnim štandovima tržnice, s neznatnim odmakom od rijeke automobila panično ubačenih u dan iza kojeg slijedi Dan kada je sve zatvoreno, dakle, na tom mjestu niotkud i bez ikakvog, na prvi pogled, promišljenog povoda, zastavili su me tonovi  koji su više pripadali mome djetinjstvu mirnih, širokih ulica negoli potrošačkoj predblagdanskoj euforiji. Jedan romski kvartet s licima nacrtanim u osmjeh, s očima bez osmjeha, bez zlatnog zuba i zlatnog pečatnjaka, samo truba koja je gotovo hipnotički djelovala na prolaznike i pjesma koja je pjevala korjene jednog naroda.

Erdelezi!  Đurđevdan, Jurjevo…

Eto, ti su tonovi bili uvod u zaustavljeni trenutak kada se zaboravlja popis onoga što se treba obaviti, nabaviti, nakuhati, kada si spreman blagovati čistu izvorsku vodu i jurjevsku pogaču. I biti duboko zahvalan na takvoj milosti. I bez zebnje gledati kako će romski čergari na taj dan ukrcati svoja privremena staništa i krenuti putem novog odredišta, sigurni u ono što je jedino izvjesno: put sâm.

Ovih je dana puno kiše natopilo zemlju. Od toga će grane postati zelenije i bremenitije, trava sočnija, mlade biljke izvijenije, a Zeleni Juraj radosniji. 

Ako malo dublje zaoremo povijesnu brazdu, vidimo da taj "Zeleni Juraj", "Đurđevdan", "Jurjevo" vuče korijen iz starohrvatskog, praslavenskog, poganskog vjerovanja, od boga Jarila. Pojednostavljeno, on je bio sin vrhovnog boga Peruna kojeg je na dan rođenja ukrao Veles, bog podzemlja, Perunov protivnik. Kada je u proljeće Jarilo stasao za ženidbu, krenuo je u gornji svijet naći si ženu. Ni manje, ni više - odabrao je i oženio, ne znajući - svoju sestru Maru. Dogodilo se da ju je prevario s drugom ženom, nakon čega ga je Perun od bijesa vratio u donji svijet, a Mara od tuge ostarjela i pretvorila se u Moranu - zimu. Budući je vrijeme vrlo relativna kategorija, posebice u mitološkom smislu, cijela ta priča, personificirana, govori o hodu kroz godinu.

Dakle, kada se Jarilo, ili Zeleni Juraj vraća na zemnu razinu, to se događa u proljeće, vrijeme bujanja i klijanja, vrijeme Jurjeva. Tada se ovce istjeruju na pašu, janjci se odvajaju od majke, kolje se žrtveno janje, obavlja se prva muža, započinju radovi u polju.  Počinju slavlja kojima se objavljuje početak nove gospodarske godine. Na taj se dan običavalo mijenjati, otpuštati i unajmljivati pastire i sluge. Bilo je uobičajeno da slugani otrgnu kakvu zelenu grančicu i nose ju u ruci dajući do znanja da su u potrazi za poslom. Prvi put se blago vodilo na pašu jer je trava sočna, ovjenačavala se stoku,  oko rogova ili vrata stavljao se vjenčić  od bilja i cvijeća, pekla se jurjevska pogača posuta netom niklim cvjetovima.

Jurjašima su nazivani mladi koji su išli u ophode, obilazili domove, pjevali, ostavljali zelenilo da bi ukućane pratila dobra sreća. Za uzvrat bi dobili brašno, jaja, pancetu, katkada sitan novac. Običaj koji prepoznajemo i danas kod jajara – u vrijeme zvončarskih ophoda.

Posebice u mjestima gdje je kršćanska ideologija smijenila praslavensku, nailazimo na toponime kojih se narod nije htio odreći. Tako je na svome konju dojahao k  nama sv. Juraj. Jarilo je ostao u svom podzemnom svijetu, vraćajući se svake godine nakratko tek kao Zeleni Jura. 

 

Ranokršćanski svetac koji je titular u više od tridesetak kapelica i crkvi u Primorsko-goranskoj županiji, koji je zaštitnik Trsata, Brseča, Lovrana, Hreljina,  Senja, Selca, Bribira…stoji uz bok sv. Nikoli  Biskupu i arkanđelu Mihaelu (nad svima njima uzdiže se Naša Gospa, ali to je jedna druga priča).

Pogled na plominsku kapelu

Smisao ovog bloga nije bio odreda nabrojiti sva mjesta ili kapele čiji je svetac titular ili zaštitnik, nego podsjetiti tek na neke  koje su osobito važne. Meni.

Oslonjena na glagoljicu u Jurandvoru

Neobična je povezanost crkve sv. Lucije u Jurandvoru i plominske kapele sv. Jurja Starog? Ne bih rekla. Glagoljica - prvo pismo hrvatsko, zanimljivo, radoznalo, kreativno, osebujno i gotovo potpuno zanemareno. Na granici informativnog i nikad prepoznatog kod prosječno obrazovanog Hrvata.

Što još?

Ime mjesta gdje miruje kapela sv. Lucije je Jurandvor.  Ime kapele u Plominu je sv. Juraj Stari. 

Baščanska ploča koja se drži najstarijim pisanim dokumentom hrvatskog jezika iz godine 1100., napisana je glagoljicom. Plominski natpis još je stariji, iz 11. je stoljeća, i napisan je glagoljicom. Oba spomenika spadaju u red prvorazredne hrvatske kulturne i sakralne baštine. Obje ove kapelice samozatajno miruju već stoljećima jer samo su rijetkima na putu. I u pogledu.

Sv. Juraj

Blizu Senja nalazi se mjestašce Sv. Juraj ( prije Domovinskog rata zvano Jurjevo). Mnogi bi se začudili ako bi saznali da su oko tog mjesta koje djeluje potpuno bezazleno još uvijek ostatci fortifikacijskih objekata, njemačkih i talijanskih. Mnogi su i zaboravili da se iz tog mjesta otplovljavalo u vrijeme komunizma na Goli otok. Sada se tu nude skromni turistički sadržaji, poprilično hladnih vrulja ljeti i nešto ribarenja između dvije sezone.

Đurđevac - grad Picoka

Znatno poznatiji je podravski Đurđevac, grad sv. Jurja i picoka koji je svoju Legendu o picokima u formi osobitog vizualno-zvučnog doživljaja nametnuo kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, te je u toj kategoriji 2008. godine proglašen nacionalnim pobjednikom i članom Europske mreže turističkih destinacija izvrsnosti (EDEN-European destination of exellence).

Sv. Juraj, rimski časnik i mučenik,  nakon što je mučen na uobičajene i prilično kreativne načine za to razdoblje, skončao u Kapadociji (Maloj Aziji) u Dioklecijanovom progonu kršćana 303.godine, na dan 23.travnja. To je vrijeme koje je ostavilo velikog traga na ovim našim prostorima (vidi više u postu: Sveta Agneza u istarskom Raklju)  Vrlo brzo postao je zaštitnikom crkava, biskupija, gradova, država.  Portugal i Engleska. Stara zastava  Engleske (crveni križ na bijelom polju) zastava je sv. Jurja.

Srednjovjekovni vitezovi i križari slavili su ga kao svoga zaštitnika i idealnog viteza. Zahvaljujući tome što je nekoliko puta oživio nakon mučenja, križari ga uzimaju za svoga zaštitnika, a Richard od lavljeg srca proglašava ga osobnim zaštitnikom.

U agrarnim se i stočarskim sredinama Juraj (grč. georgos  znači "ratar", "seljak") nametnuo kao zaštitnik zemlje, usjeva, zelenila i stoke, prvotno konja, a potom i ostalih domaćih životinja. Narod mu se utjecao u razdobljima velikih zaraza – kuge i groznice, zagovara ga se kod ratne opasnosti i za lijepo vrijeme. U novije je vrijeme postao i zaštitnikom izviđača, planinara i brđana.

Pučka mašta vezuje ga uz legendu kada ubija zmaja, spašavajući tako djevojku. Puno je inačica iste priče, mnoštvo slika i kipova načinjeno na tu temu, ali se sve svodi na inkarnaciju dobra i zla i njihovu stalnu borbu. Perun i Veles. Opet.

.  

Uz Jurjevdan rastu đurđice, sitni cvijetak koji simbolitira i snagu i divlju ljepotu. U narodu nazvan i "Gospinim suzicama", budući dolazi oko Uskrsa, povezuje se i s Isusom i s Marijom. Slavljen još kod starogermanskih plemena, prima na sebe čežnju srca i umiruje Život.