SVETA AGNEZA U ISTARSKOM RAKLJU

Kapelica sv. Agneze u Starom Raklju

Jedva da je prošla godina dana otkako sam prvi put došla u predvorje kapelice sv. Agneze u Raklju. Malo tko zna za Rakalj, većini turista nepoznato istarsko mjestašce u blizini Pule, a još manje za čarobnu, stablima zaklonjenu malenu kapelu s kraja 15. stoljeća. S koje god strane da ju ophodaš i zastaneš, pogled i dah se uvijek zaustavi na različitom krajoliku.

Ugniježđena već više od 500 godina na istome mjestu, kapelica sv. Agneze, u kojem god vremenu da ju pohodiš, dočeka te obiljem mira, spokoja, povjerenja i intenzivnih opijajućih biljnih mirisa.  Više se u njoj ne služe mise, tek povremeno ponudi sakrament crkvenog braka dušama koje ju izaberu kao svjedoka.

Tko je bila Agneza prije negoli je postala sveticom?

Rimska patricijska djevojka koja je 304. godine, s nepunih 13 godina ubijena jer je odbila udati se za rimskog bogataša, budući da je već vrlo rano otkrila kršćanstvo, te je zavjetovala svoje djevičanstvo i obećala se Isusu. Tada je to bilo kažnjivo.

Kip svetice u rakljanskoj kapeli

Moćni rimski prefekt Sempronius zatražio je njezinu ruku za svoga sina, no Agneza je odbila. U svom je bijesu moćnik zatočio nagu Agnezu u jedan bordel s namjerom da ju se tamo razdjeviči i na taj način osveti sramotu svoga sina. Legenda kaže da je uz pomoć anđela Agnezina kosa odjednom narasla sve do njezinih stopala i tako ju pokrila i zaštitila njezinu nagost. Nakon toga je osuđena na lomaču ali je i opet uz pomoć anđela preživjela. Odveli su ju na Dominitianusov stadion na rimsku Piazzu Navonu i tamo mačem odrubili glavu.

Sveta Emerencijana, Agnezina sestra po mlijeku, kći Agnezine dadilje, bila je također mučenica koja je platila životom - kamenovanjem, jer je bila zatečena kako moli na Agnezinom grobu par dana nakon njezine smrti. 

To je bilo vrijeme progona prvih kršćana pod carem Dioklecijanom, pa se tako u Istri turistički veliča ponajviše  sv. Eufemija u Rovinju, te sv. Foška kod Peroja. Tko zna bi li se Eufrazije  u Poreču odlučio na baziliku da nije bilo sv. Maura koji je započeo cijelu tu priču s kršćanstvom u isto vrijeme kad i gore spomenute svetice-mučenice!

Agneza je ubijena na dan 21. siječnja 304. godine. Osam dana nakon smrti, ukazala se kao utjeha svojim roditeljima odjevena u zlatnu haljinu, sa zaručničkim prstenom Isusa Krista i s janjetom pod rukom.  Konstantin Veliki, prvi kršćanski rimski car, sagradio je na njezinom grobu, katakombama u Via Nomentana, Sant'Agnese fuori le mura, prekrasnu baziliku u kojoj se danas čuvaju njezine relikvije. Na dan njezine smrti se u toj bazilici blagoslove dva janjeta od čije se vune prave paliji za nadbiskupe iz cijeloga svijeta. 

Postoji još jedno mjesto gdje se Agneza slavi u Rimu, to je mjesto gdje je bila ubijena na  Piazzi Navona - Sant' Agnese in Agone.

Agneza (kod nas nazvana i Janja, i Ines, i Agnija, i Nježa) postala je zaštitnicom mladih djevojaka, djevica, zaručnika, tjelesne nevinosti, čistoće, mladih usjeva, vrtlara, janjaca te žrtava silovanja.

Njezini su atributi palmin list – simbol mučeništva ili bijeli ljiljan - simbol čistoće, u ruci ili uz nogu ima janje -simbol nevinosti. Katkad je prikazana na lomači. Njezino se ime povezuje s lat. Agnus – janje, i grč. Agnos – čist.

Kapelica sv. Agneze

Nedaleko kapelice nalaze se ostatci kule Staroga Raklja (Arcellae), mjesto odakle se u vrijeme Rimljana u Istri nadzirao put prema Tarsatici i dalje. 

Drži se da je tu prvotno postojala prethistorijska gradina, potom antička utvrda, a od 11. st. kaštel. Obitelj Loredan 1535.godine dobije od Venecije feud- Stari i Novi Rakalj, međutim, kako je kaštel u iznimno lošem stanju, obitelj seli u  Novi Rakalj.  (Neko vrijeme se čak vjerovalo da se tu nalazio Nezakcij, najstariji grad antičke Istre, ali se on nalazi desetak kilometara južnije).

S time u vezi zanimljiva je priča o gusarskom brodu koji je par godina nakon izgradnje kapelice doplovio do Starog Raklja,  gusari su usred noći napali i pokupili sve blago iz kaštela, također i kapelice sv. Agneze, čak i zvona. Ako je vjerovati legendi, a za to predaje i služe, Agneza je u trenu stvorila nevrijeme, brod se potopio, gusari stradali, a blago bilo smješteno na sigurno morsko dno.

Rakalj - Vijećnica

Kako god, Rakalj - malo istarsko mjesto 30 km udaljeno od Pule, prvi put spomenuto 1190. godine,  poznato je i kao kolijevka Mije Mirkovića (Mate Balote), poznatog hrvatskog pisca i znanstvenika, čovjeka na čijem grobu stoji da je prvi Rakljanin koji je napisao više od 50 knjiga. Čovjek kojeg je uz zvuke roženica ispratilo oko 8000 ljudi, pridošlih na malo rakljansko groblje upravo zbog Velikog čovjeka.

Mjesto je bilo rasadnik tradicionalne istarske lončarije i mjesto krušnih peći koje se u ovo doba pokušavaju revitalizirati. Po cijeloj su Istri rakljanski lončari prodavali svoje lonce za koje se plaćalo pšenicom ili nekim drugim proizvodom, onoliko koliko bi stalo u kupljeni lonac (odatle sintagma „mjera za mjeru“)

Pred kapelom

Rakalj jest mjesto iznimne ljepote i iznimne tišine u koju možemo uroniti kada nam je potreban odmak od svakodnevnice i utočište za dušu. Energija mjesta može nam pomoći da preispitamo u sebi samima vrijednosti čijih je Agneza simbol.

Ovo je moje mjesto. Želim ga pokazati svijetu.

ANTONJA – "Neka se sutrašnji dan brine za sutra"

Oltar u crkvi sv. Antuna Opata u Rabu

Dan 17. siječnja naziva se Antonja po sv. Antunu Pustinjaku ili Opatu. Toga se dana u mnogim crkvama miče slika sv. Antuna Padovanskog i na njezino mjesto smješta slika sv. Antuna Opata. Ovo je vrijeme zimskog sveca Antuna, kako ga popularno nazivaju.

Taj dan je i službeni početak karnevala u većini kvarnerskih mjesta. Počinje se vješanjem Pusta, a završava njegovim spaljivanjem zadnjeg dana karnevala. Vrijeme je da se stave maske i počnu ludorije. Osobno sam više za to da se maske poskidaju a lica odmore.

Crkva sv. Antuna Opata u Roču

Sv. Antun Opat rodio se sredinom 3. stoljeća u Egiptu u imućnoj obitelji. Kada je imao osamnaest godina umrli su mu roditelji i on je postao jedinim skrbnikom svojoj mlađoj sestri. Jednom prilikom čuo je na misi riječi Isusove koje je doslovce shvatio, sestru smjestio na brigu i skrb dobrim ljudima, potom prodao sve što je imao, razdijelio siromasima i osamio se. Život je posvetio radu i molitvi jačajući na taj način svoju vjeru.

Vitraj s prikazom sveca (desno) u crkvi u Šurkovcu

Bilo je to vrijeme progona kršćana, no, on je pod prijetnjom za vlastiti život pomagao bolesnicima, previjao im rane, iscjeljivao, pokapao mrtve. Nakon sljedeće rečenice koju je čuo na misi: „Neka se sutrašnji dan brine za sutra“, povukao se još dublje u pustinju. Za njega se čulo i često se događalo da su mu dolazili ljudi tražeći savjet, a nerijetko su se i sami odlučivali za pustinjaštvo. Početkom 4. st. bio je to način za dokazati vjeru u Isusa, budući da je vrijeme kada su to dokazivali mučeništvom netom završilo. Jeo je jednom dnevno (negdje sam naišla i: tjedno), i to kruh, vodu i sol. Doživio je starost od 105 godina, kada je umro prirodnom smrću 356. godine. Nakon dvjestotinjak godina pronašli su njegov grob u pustinji, i kosti su kao relikvije prenesene u crkvu Saint-Julienu kraj Arlesa u Francuskoj.

Crkva sv. Antuna Opata u Rabu

Utorak se smatrao njegovim danom, i tada su ljudi postili i molili mu se za pomoć. Zaštitnik je svih kožnih bolesti, epidemija, ugriza zmija, općenito pomagač u bolesti, pomoćnik za sve ono što je ljudima potrebno u svakodnevnom životu. Zaštitnik je svih životinja, i domaćeg blaga, posebice rogatog. U nekim zemljama srednje Europe se na taj dan posvećivala štala i stoka.

Iz crkve na Rabu (praščić)

Na slikama je uglavnom prikazan okružen životinjama svih vrsta. 

U ikonografiji ga prati praščić (može ga se smatrati i znakom kušnje, koju je sv. Antun na pretek imao u svome životu). U srednjem je vijeku red antunovaca dobio povlasticu zbog svojih zasluga u liječenju naroda, da njihove svinje mogu slobodno šetati ulicama i jesti ostatke. Da to ostali mještani ne bi iskoristili za svoje svinje, ovim se „slobodnim“ svinjama oko vrata vezalo zvonce, koje je ujedno odagnalo i svo zlo koje je moglo napasti blago.

Crkva sv. Antuna Opata u Lubenicama na Cresu

Zbog svega toga prozvan je sv. Antun Opat utemeljiteljem zapadnoga monaštva, redovnika pustinjaka i redovnika samotnjaka. Iz Egipta i njegove pustinje, proširio se ermetizam preko Bliskog istoka na Zapad.

Župna crkva sv. Antuna Opata u Velom Lošinju

Katolička crkva ustanovila je takve pustinjačke redove iz reda benediktinaca (kamaldoljani, kartuzijanci). Čak i pavlini imaju pustinjačko pravilo, ali su vremenom prilagodili svoj oblik života zajednici. 

Zadnjih trideset godina Crkva dopušta vjernicima odabrati pustinjački način života. Onaj tko to želi, povlači se u život u osami, te polaže zavjet područnom biskupu. U gradovima također postoji službeni oblik ermetizma: pojedinci žive u svojim stanovima, i okupljaju se u crkvama na zajedničkoj molitvi.

Uz ročke zidine

 Mene nekako više brine količina monaha i monahinja koji žive s nama u istoj zgradi, često i u istoj obitelji, pa i u nama samima. Koja količina nerazumijevanja, žalosti ili besmisla mora se dogoditi da ih ne prepoznamo dok nam kopne tu, pred očima i nadohvat ruke, daleko od srca?! Koja količina otuđenosti mora nas zaposjesti da na lice koje se već pretvorilo u masku od silnog nošenja neke davno izabrane – stavimo sljedeću ?! I time upravo potvrdimo ovaj datum kao početak novog ludila kada smijemo biti to što jesmo tako da se maskiramo da ni sami sebe više ne prepoznamo.