Ovih dana intenzivno osjećam nadolazeće proljeće. Ono vrijeme kada se zima opire odlasku i pokušava iskamčiti još koji dan za svoje prijestolje. Odmah poslije Sveta tri kralja izašli smo iz mira Božićnih blagoslova i krenuli u bajku koju živimo svake godine. Ta priča je uvijek nova, glasna, prodorna, nezaustavljiva, zanimljivo šarena i zvoneća.
 |
| Halubajski zvončari u ophodu |
I počinje i završava upravo tako – zvončarima. Ogromna snaga i pojedinca, i skupine,
zaglušujući zvuk zvona, neka vrsta razjarenosti i prkosa, ogromne životne strasti, ta divlja snaga koja je spremna pogaziti, razbiti, otjerati, uništiti, ali i zaštiti, nemoguće učiniti
mogućim i svakodnevnim, snaga je praiskona koji živi u ovom etnosu.
U vrijeme poklada zvončari
uzimaju svoje maske ili oglavlja, navlače ovčje kože, posebno ispletene čarape
i teške cipele, opasuju se zvonima te izlaze iz svojih toplih domova i započinju
ophod po selima svoga kraja zvoneći tako starim tradicijskim putovima.
 |
| Zvončarske maske |
Sasvim
je neupitno da i danas snagom magijskih rituala tjeraju zimu, tjeraju duh đavla
koji se kod njih nastanio i dozivaju
proljeće. Sama pojava muškarca zvončara (ženama tu nikada nije bilo mjesta) i
simbolika svega što on predstavlja, a posebice način kretanja i pomicanje
zvona, vrlo jasno stavljaju naglasak na
jedno – plodnost. Jer bez strasti i plodnosti, bez obzira o čemu se
radilo, nema niti Života.
 |
| Priprema pred ophod |
Zvončarske skupine iz Žejana i Muna kreću na Sveta tri kralja - 6. siječnja, druge –
iz Rukavca, Zvoneća, Brega, Brguda, Mučića, Korenskega, Vlahovega Brega i
Frlanije - na Antonju - 17.siječnja, a svi će završiti dan prije Pepelnice. Cijelo
to vrijeme, osobito vikendom, skupine ophode na svom višekilometarskom putu, po
svim vremenskim pogodama i nepogodama, mala mjesta svoga kraja stupajući u
izravnu interakciju s domaćinima i gledateljima.
Kolonu predvodi komandant, vođa zvončara, a muzikanti s bubnjem, harmonikom, trubom i
klarinetom su također uvijek blizu, isto kao i najmanje dva bariličara koji
nose vino za okrijepu. Kada stignu u selo, naprave kolo koje je simbol
zajedništva i snage. I zvone, zvone! Kada
se sve utiša, odlažu se maske, mještani
ih časte jelom i pićem. Muzikanti sviraju,
jajari ulaze u kuhinje domaćina lupajući kuhačama po dnu lonca sve dok ne
dobiju jaja za muzikante, od kojih poslije prave fritaju.
Međusobno se razlikuju po dijelovima garderobe, dodatcima
koje nose te karakterističnom hodu. Svi oni imaju bijele hlače, karirane
košulje ili mornarske majice te ovčju kožu kojom se zaogrću. Po oglavlju ili maskama koje stavljaju vidimo
dolaze li iz istočnog ili zapadnog kastavskog kraja. Skupine iz mjesta koja su
u vrijeme između dva svjetska rata pripadala Kraljevini Italiji (zapadni dio
Kastavštine) nisu smjela na lice stavljati maske nego su izradili šešire
ukrašene cvijećem ili trakama od raznobojnog krep papira.
 |
| Neka visi Pust! |
Vrijeme Pusta daje ljudima priliku progovoriti o svemu što
ih muči u njihovoj užoj i široj društvenoj zajednici. Neizostavan je
i lutak (Pust) koji se vješa u svakome mjestu i koji
jest glavni krivac za sve što im se događa. Dan uoči Pepelnice narod će mu
suditi i po starom običaju - spaliti. Riječ je o običaju koji nalazimo na ovim prostorima u pretkršćanskom razdoblju. Da bi se moglo
roditi plodno proljeće personificirano u lijepoj i mladoj božici Mari, jalova
zima – božica Morana – trebala je umrijeti, te ju se stoga obredno palilo.
Narod je mogao odahnuti i staviti iza
leđa sve brige koje je brinuo, i početi se veseliti novome Životu.
 |
| Perunika na Kvarneru |
Obitavam u kvarnerskom kraju, s mitskom gorom Učkom koja
štiti i čuva leđa, nadzire more i nudi
utočište za bjegove iz grada. Burnom granicom Hrvatske Kraljevine i Franačkog
Carstva još u 10.st. Prirodnom granicom između Istre i ostatka svijeta. Nesumnjivom granicom između mitološkog i
stvarnog. Na toj svetoj gori starih Slavena nalazi se brdo Perun - tako nazvano po vrhovnom božanstvu – Perunu, gromovniku
koji je sjedio na vrhu Drva života i odatle vladao svijetom, gađajući svojim kamenjem,
munjama i strijelama sve zlo koje se tuda kretalo. Drvo života obično je prikazivalo hrast. Zanimljivo
jest da se u starim južnoslavenskim vremenima granica među zemljama označivala hrastovima. (Po nekima - Kvarner dolazi iz lat.riječi quercus, što znači
hrast.) Vrlo često bi se Perunova
svetišta gradila ispod hrastova. U to vrijeme su to bila mjesta za štovanje i žrtvovanje volova,
bikova, ovnova i jaja. Jajari, balte (sjekire) u rukama zvončara, bikovske lubanje - samo su neke
poveznice s navadama zvončarskim i perunovskim!
Perun je ostavio trag u toponimima, ali i na mjestu koje je
dosegnuo njegov grom - narod pripovijeda da je tu izrasla perunika, također zvana
„bogiša“ ili Božja biljka.
 |
| Među dondolašima |
S poštovanjem ću spomenuti da su Halubajski zvončari zajedno sa svojim pokladnim ophodom 2007. godine
proglašeni nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Samo dvije godine nakon toga, 2009., - Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva - dolazi na listu UNESCO-ove nematerijalne
baštine. Ovo je, po meni, možda najveće od svih priznanja, ali ne samo zvončarima
nego arhetipu hrvatskog i slavenskog naroda, koji se unatoč svim poniženjima i
zlorabama, ipak uspio održati i
nametnuti snagom svoga duha te individualnom i
kolektivnom prepoznatljivošću svijetu.
Možda se možemo praviti da smo dovoljno odrasli i da ne
čitamo više bajke. Ali ja znam da Perun sa svojom svitom nije samo bajka, nego
tradicija koja ostaje sa svojim
sokovima, vjerovanjima i moralnim vrijednostima živjeti u nama i danas. Zvončari su sasvim vidljiva manifestacija
svega toga! Oni su blago koje želim pokazati
svijetu.
